Ova lijepa naslovnica me privukla na prvu. Uvijek je tako sa mnom, naslovnica me privuče, a ostalo sve je do samog sadržaja knjige. Jako mi je važan stil pisanja, elokventnost pisca , kao i sama literaralna vrijednost, stvaralačka različitost, mašta kao i ,,ono nešto,, tj. bogatsvo spisateljskog talenta.
,,Ona prije mene,, nije , kako bi se  prema naslovu moglo nasluti klasična priča o ljubavnom trokutu. Ovaj psihološki triler svojom originalnošću doista
 oduševljava. Dakle , pratimo priču iz dva ugla, sadašnje stanarke ( Jane)  moglo bi se reći neobične kuće, no to bio doista bio eufemizam i bivše stanarke Emme. Stanovanje u ulici Folgate , na kućnom broju 1 , ima dosta prednosti, no stanari potpisuju poseban ugovor i pristaju na niz zahtjeva( točnije 200 odredbi). Kuća je luksuzno  ostvarenje arhitekta Edwarda Monkforda.
Opremljena minimalistički,takozvana futuristička ,pametna kuća koja se prilagođava potrebama stanara.
No, zahtjevi su doista rigidni, ( nema zavjesa, sagova, jastučića, ormarića, vrata, kućnih ljubimaca,uvijek i svugdje mora vladati isključivo red i čistoća) na što se Emma i Simon obvezuju potpisujući  restriktivni sporazum,.Emma i Simon , a godinu dana poslje Jane, hrabro kroče u novi život u kući kojom su očarani,  
,,Simonu koji obožava tehnološke novotarije, sama pomisao na kuću kojom možeš upravljati mobitelom nalik je na sve rođendanske poklone koje je ikada dobio spojene u jedno,,
Jedan od uvjeta da se useli u ovu prekrasnu kuću,( koja funkcionira senzorom pokreta i željom stanara, prilagođava jačinu svjetla, grijanja, tople vode itd)Kuća, iako ogoljena u potpunosti od svih onih uobičajenih stvari koje jedan objekat čine domom, toliko ogoljena da stanovanje u njoj pojačava temeljne ljudske osobine, izvlači ih na površinu tolikim intezitetom da stvara niz promjena.
,,Nema koševa za smeće.Nema pušenja. Nema podmetača za čaše, ni podložaka tanjure.nema jastućića, nema figurica, ukrasa...

Manipulacije, laži, bezobzirnost, lukavost, pa čak i svirepost, patološka ljubomora, narcisoidni poremećaj, sve je to JP Delaney lijepo integrirao u osobnosti svojih likova. Emma je žrtva provalnika, Jane je rodila mrtvorođenče, obje su ranjive, nesigurne , u potrazi za utjehom i sigurnošću, osim toga čak i fizički liče, je li ih to učinilo lakim metama bezobzirnog manipulatora, je li spektakularna kuća u ulici Folgate njih spas ili propast? No, sve zahtjevi ne bi bili toliko zanimljivi da zapravo stanovanje u pametnoj kući ne doprinosi jezivoj atmosferi. Kuća je povezana sa smrću nekoliko ljudi. Tko je umro nesretnim slučajem, a koga su ubili. Svaka stanarka istražuje prethodno ubojstvo, pri tome se pitajući je li kuća sigurno utočište ili je zapravo potpuno suprotno, izvor propasti? Pustiti ću vas da otkrijete sami. Savjet plus, ne počinjite čitati preko tjedna, osvanuti ćete čitajući ovu sjajnu knjigu.,

Mary Simses donosi nam priču o ljubavi, snovima, strasti, dužnosti i dojmu koji nam je svima važan, kako nas gedaju i doživljavaju drugi, a kako mi sami sebe i kolika je rijetkost naći osobu koja nas vidi i čuje, osjeti drhtaje naše duše, strepnje i sve one skrivene, male sitne pojedinosti koje pokazujemo samo odabranima. Dakle, Ellen Bradford ima sređen život, poznata je i priznata odvjetnica u New Yorku, udaje se za 3 mjeseca , za čovjeka koji ima pred sobom blistavu budućnost, koji je zgodan, odan i sklon ugodnim iznenađenjima, koji je voli i za kojeg Ellen misli da je onaj pravi. No, početak preokreta , ona mala točka koja pokreće sve vrtnje i život okrene u nevjerojatnim , neočekivanim i urnebesnim događajima je zapravo izrazito bolna točka. Voljena baka za koju Ellen osjeća posebnu vezanost i bliskost, u svojoj 80-toj godini, neposredno prije smrti zamoli unuku da odnese jedno pismo. Sadržaj pisma koji otkriva Ellen, sasvim novu verziju bakinog života. Tragajući za bakinom djevojačkom ljubavlju i predajući se strasti fotografiranja propada kroz mol i povuku je povratne struje, od utapanja spasi je zgodni Roy kojeg ona od zahvalnosti i neobjašnjivih razloga poljubi, ta slika završi na naslovnici lokalnih novina i od tud zapravo kreće zaplet. Iznenadni dolazak zaručnika Haydena, pa potom Ellenine majke i novinara Timesa koji žele snimiti reportažu o zaručnicima dodatno zbunjuje ionako uzburkane Ellenine osjećaje. 

Koje sve avanture doživljava glavna protagonistica koje autorica oslikava istančanim osjećajem i sa mnogo duha i vragolasti , ostavljam vam da sami otkrijete. Mene je ova topla i nježna priča osvojila. Baš mi je dobro došla kao predah od zahtjevnije literature. Svakako preporuke od mene.

Braneći Jacoba

William Landay , donosi nam u ovom pravničkom trileru priču iz muške perspektive. Andrew Baber pomoćni  tužitelj u uredu državnog tužiteljstva u Middlesexu, nađe se nesretnim slijedom okolnosti na sasvim drugoj strani, na klupi branitelja.

Naime , u malom mjestu Newtonu, dogodilo se ubojstvo imućnog četrnaestogodišnjaka Bena Rifkina. Tijelo  sa tri ubodne rane,  pronadjeno  je u parku, rano ujutro., par minuta prije početka nastave u školi.

Kada dokazi o krivnji Jacoba , tužiteljevog sina počnu izlaziti na vidjelo, podigne se optužnica i do tada čvrsta obitelj Andrewa Babera dolazi u najkrhkije izdanje ikad. Otac cijelo vrijeme bezuvjetno vjeruje u sinovu nevinost. No, kako vrijeme suđenja prolazi, pojavljuju se novi i jači dokazi o krivnji, napetost raste, obitelj se naizgled drži na okupu, no u dubljim slojevima odnosi su samo blijeda kopija negdašnje bliskosti, Andy spoznaje da je život vlastitog sina itekako ispunjen razmišljanjima, moralnim standardima i znanjima o kojima on kao  otac najmanje zna.Jacobov najbolji prijatelj otkriva da ni Ben nije zlatno dijete svojih roditelja. Pripadnik popularne grupe osnovne škole, verbalno je zlostavljao većinu kolega, no najviše samozatajnog, sarkastičnog, osamljenog Jacoba. 

 Sve dodatno začini i mišljenje doktorice Vogel, psihijatrice , o Jacobu . Dijagnoza je narcisoidni poremećaj osobnosti , osnovnih značajki grandomanija i nedostatak empatije.

 Grandomanija se u Jacobovom slučaju odnosi na povećan osjećaj vlastite važnosti, uvjerenost u vlastitu iznimnost i posebnost, nasuprot svim drugima koji su manje vrijedni. Osim toga ima i reaktivni poremećaj vezanosti. Ove spoznaje dodatno podrivaju sve slabašniju Laurienu vjeru u sinovu nevinost, no Andrew je nepokolebljiv, bezuvjetno vjeruje da je njihov sin nevin.

 Napet roman , sa izvrsnim opisom suđenja, punim preokreta i taman kad mislite da je krivnja jasna da jasnija ne može biti , pojave se novi dokazi, nova svjedočenja.Obitelj Baber se mora naučiti nositi sa bezbroj izazova, nametnutom izloacijom, jer su se svi prijatelji udaljili od njih, bankrotom koji im visi nad glavama, upropaštenom karijerom, mrljom na obiteljskom imenu , mogućem zatvoru maloljetnog sina i vlastitim uvjerenjima i sumnjama. No, je li zaista Jacob nevin ili je čudovište kakvim ga pokušavaju prikazati u sudnici, ostavit ću da sami otkrijete.

 William Landay je nesumnjivo dobar pravnik, koji zna maštovito, a opet realno prenijeti suđenje na papir ,implementirano  u obiteljsku priču, djelomično dajući odgovor na pitanje , Koliko zapravo roditelji poznaju život vlastitog djeteta? Izvrsni opisi međusobnih obiteljskih odnosa, kao i što se dešava sa prijateljstvima u najkritičnijim životnim trenutcima i odlukama.Nekoliko citata za kraj :

"prema istraživanjima , očevi ubijene djece često umiru u roku od nekoliko godina od ubojstva.Uistinu umiru od tuge.U nekom trenutku tužitelj shvati da ni on ne može preživjeti takve lomove srca.I onda se usredotoči na na tehničke detalje posla.Pretvara svoj posao u zanat "

... 

"Još je malo masirao čelo. I da je krvario na pod , agonija mu ne bi bila očitija.Htio sam mu pomoći, a u isto sam vrijeme htio pobjeći"

 kada sam djevojci koja mi je poslije postala supruga rekao da ne znam tko mi je otac, jednostavno sam na glas izgovorio ono što sam godinama ponavljao u sebi."

"...pa ipak, bez obzira koliko se povenula, nisma mogao ne vidjeti u njoj duh one mlađe Laurie, tinejdžerice, lijepa, puna , srcolika lica.Mislim da je to ono štp trajna ljubav zapravo znači.Sjećanje na djevojku od sedamnaest jednako je stvarno i živo kao i sredovječna žena koja sjedi pred vama.Sretna dvostruka slika koju istovremno vidite i  prisjećate se." W.Landay -Braneći Jacoba

 

Kao što je većini mojih prijatelja poznato ja nisam baš oduševljena žanrom trilera i krimića. Ponekad napravim mali iskorak iz svoje zone komfora u kojoj uživam u određenim žanrovima  kao i u  opuštajućem djelovanju čitanja ne zahtjevne literareture. No, eto ponekad i bivam nagrađena za te svoje male izlete u nepoznato , kao što je slučaj sa ovom divnom knjigom. Od mene velika preporuka za ovu sjajnu knjigu. Uživati će te . čak iako niste ljubitelji ovog žanra. 

 

Popis mojih želja-

Francuski pisac Delacourt napisao je ovu knjigu u spomen na vlastitu majku koja , iako nije imala kitničarsku radnju voljela je pletenje. Pletene kape, čarape, džemperi činili su piščevo djetinjstvo drugačijim , ljepšim, nježnijim. Mjesto radnje smjestio je u mali gradić na sjeverozapadu Francuske, Arras. Gradić sa svega 40 000 stanovnika, nekoliko supermarketa , restorana ,frizerskim salonom, nekoliko srednjovjekovnih ulica i kitničarska radnja. Grad  u kojem ne možeš sakriti nešto čak i da se potrudiš, nedostatci života u malom gradu između ostalog je gubitak privatnosti , nemogućnost skrivanja.

Zaboravljam sve što je nepokretno, učmalo. Kao primjerice život bez dogodovština.Ili ovaj grozni grad bez aerodroma;sivi grad iz kojega ne možete pobjeći i u koji nikad nitko en svraća, ni kradljivac srdaca ni vitez na bijelom konju.

 U glavni lik je utkao svoje čežnje povezujući pri tom sjećanja iz djetinjstva i slikanje nove slike negdašnjih obiteljskih odnosa. Čak je i glavnu junakinju oblikovao kao ciničnu, pragmatičnu i željnu nježnosti, komplimenata. Jocelyne je pravi primjer nezgodne statistike. Kakva je uopće mogučnost da pronađe muža koji ima isto ime kao i ona? Ipak , ona ga je ne smao pronašla nego je sa njim u braku 21 godinu. Imaju dvoje djece Romain i Nadine. Jocelyne je svjesna muževih želja, za boljim i modernijim tv-om, autom, satom i naravno mladjom i mršavijom ženom.

.. Jo je toga dana počeo sanjati o stvarima koje uljepšavaju život i umanjuju bol.

 Žive osrednjim životom, ispunjenim rutinom, Jocelyne osim kitničarske radnje , vrijeme ispunjava pletenjem i druženjem sa blizankama,  Daniele i Francoise, vlasnicama frizerskog salona koji se nalazi  tik uz njenu radnju.Blizanke su prekrasne , vitke, visoke, dugih nogu i jezika oslobođenog kočnica , pa stalno blebeću o svojim snovima, željama, planovima. Jocelyne ima samo jednu želju, no ne pada joj na pamet podijeliti to sa blizankama.Njihovo druženje ima svojih prednosti, besplatna manikura, frizura, za nju, za njih pletene kape i rukavice.Razmjena tračeva, razbijanje monotonije. Nikako se to druženje ne bi moglo nazvati bliskim.

Ja bih da budem lijepa i vitka i da mi nitko više ne govori laži, pa ni ja sama sebi.No, ne odgovaram na pitanje , samo se smješkam lijepim blizankama.

 

Blizanke redovno igraju loto i maštaju što bi sa silnim novcima radile, što bi promijenile, gdje bi putovale. Nagovore Jocelyne da i ona jednom iskuša sreću. I kako je već dokazano da je Jocelyne što se tiče statistike i onih malih šansi da se baš njoj to desi, expert, sreća joj se osmjehne i dobiva glavni zgoditak na lotu. No, tek onda počinju njene muke i kušnje. Što će se sve promjeniti u njenom životu sad kad je bogata? Kad su milijuni prisutni, gotovo opipljivi, mameći ju da ostvari sve svoje želje, pa i suprugu da omogući sve što novac može pružiti, djeci isto. No, onda se predomišlja, preispituje svoje stavove,strahove,  svoje želje, proširuje popise svih snova i želja. Želje su se mijenjale skupa sa njom kroz vrijeme.Razmišljanje o željama vratilo ju je u ranu mladost.

U dvadesetoj sam sanjala da ću biti modna kreatorica, , kidnuti u Pariz i pohađati tečajeve u studiju Bercot ili Esmond, no tada je otac obolio , pa sam se zaposlila u kitničarskoj radnji gospođe Pillard.

 Sjećanja su je vratila na početak braka, kad su komplimenti, činili svakodnevnicu lepršavijom , zgodnijom i sretnijom.

Muškarci znaju  za goleme nedaće što ih pojedine riječi pokreću u ženskom srcu, a mi, sirote guske, raspametimo se i padnemo u klopku, ushićene što nam ju je netko konačno smjestio.

Vremeplov kroz sjećanje dovodi do konstatacije da je sretna sa Joom iako se ta sreća na veliko razlikuje od njenih zanosnih zamisli o definiciji sreće. No dok se ona preispituje, sebe, dok ispravlja, dodaje i proširuje popis svojih želja koje bi dobitak od 18 milijuna eura sa lakoćom realizirao, netko drugi unovči njen ček , izdavši time njeno povjerenje.
Francuski pisac je ovu priču učinio toplom i nježnom, iako na momente realističnom i ciničnom. Kroz svoju junakinju jasno pokazuje koliko je ženama važan izgled i kako uz dobar izgled ide i obrnuto proporcijalno i samo vrednovanje vlastite ličnosti. U vječnoj potrazi za muškarcem koji će svojim riječima, svojim djelima i svojim uvjerenjima, dati ženi vrijednost i smisao. Svi imamo želje, snove, nadanja.
Zašto od snova odustajemo? Mogu li novci ostvariti naše snove? Mogu li dobitci na lutriji učiniti život čudesno lijepim? Preporučujem ovu malenu , tanku knjigu, koja krije svoje mudrosti zamotane u riječi i rečenice.

 

Niamh Greene - Poruka tvom srcu

O, Bože. Kako me ova knjiga zabavila i nasmijala.Konačno sam pronašla laganu knjigu za opuštanje. Određeni datumi nose sa sobom pre teško breme stvarnosti i ovakve knjige u tom razdoblju za mene su istinski dar s neba. 

Francesca Rouli književna je agentica , u tajnoj vezi sa kolegom Garyem , pokušava balansirati između gomile obveza i dugova u koje se uvalila zahvaljujući realizaciji sna o osamostaljenju i provođenja vremena sa obitelji. Naime, njeni roditelji slave 40-tu godišnjicu braka i majka želi organizirati savršenu zabavu povodom toga.

Usprkos svemu što sam postigla u karijeri , bez obzira na to  koliko napredujem  ili koliko naporno radim, jedino o čemu moja obitelj želi slušati je moj ljubavni život. Kao da bi muškarac trebao biti nešto što određuje tko sam. Niamh Grean, Poruka tvome srcu.

Francescin poslovni let u San Francisco rezultirati će mnoštvom neobičnih situacija. U avionu upoznaje Rose , čija je brbljivost i napadnost izuzetno živciraju, no kao dobro odgojena i pristojna mlada žena , nastoji to ne pokazivati. Ma da se na prvi pogled čini nemogućim, ipak boravak u San Franciscu olakšati će na mnoge načine upravo Rose za koju se ispostavi da nije baš toliki gnjavež. Zaplet priče počinje Francescinim gubitkom voljenog iphona. NA arodromu uzima zamjenski i počinje dobivati misteriozne poruke vrlo znakovitog sadržaja. Poruke će dovesti Francescu do upoznavanja mladog, privlačnog i temperamentnog, no nadsve duhovitog i brižnog Johna Bonera. Svaka poruka je zapravo namjenja Amy, tko je Amy i zašto joj poruke stižu na broj koji očito više ne koristi?

"Taj mi je telefon kompanija dala ", odgovaram naježena od njegovog tona."Nisam ga posebno zahtijevala. Nisam tražila ovaj broj samo da bih tebe živcirala"

John radi u obiteljskom restoranu. Ian pisac kojeg Francesca želi pridobiti za svoju agenciju jako je zainteresiran za priču koja stoji iza poruka. Želi na toj priči temeljiti svoju novu knjigu. Ian je za Francescu posljednja slamka spasa. Ako on potpiše ugovor sa njom, od prihoda izdavanja njegove nove knjige može spasiti svoju voljenu agenciju od bankrota i sebe od sažaljenja , obitelji i prijatelja.

I dalje nemam pojma kuda ovo vodi.Ali da bih odradila posao za Iana moram sasvim razotkriti misteriju.

 No, kad se otkrije tko je Amy , za Francescu odavanje informacija i dojamova koje stekne uvidom u Johnov život postaje moralna dilema.   

 Na prvi pogled teme obrađene u knjizi izgledaju toliko banalno, gubitak toliko voljenog i potrebnog mobitela je zaista strašan šok, no već su pisci uhvatili vlak sa ovim idejama i prije. Poruke koje stižu pogrešnoj osobi, slanje poruka voljenoj osobi koja više nije sa nama, do koje zapravo ne možemo ni na koji način doći jer naprosto više nije na ovom svijetu, također je ideja koju sam zapazila u nekoliko knjiga. No, ova knjiga ima onaj šarm i spisateljica onu vještinu koja od banalnih početnih ideja razvije zanimljivu priču.Lijepi opisi San Francisca dodatno daju privlačnost ovome djelu. 

Elena Ferante - Dani zaborava

Talijanska spisateljica koja piše pod psudonimom, ogolila je dušu ostavljene žene. Onako kako samo žena zna, sa jasnom porukom kako se pitanje ne bi trebalo sramiti. E, sad, iako me sama ideja oduševila, moram priznati  da sam više uživala u formi nego sadržaju. Kao pasioniranoj ljubiteljici unutarnjih svijetova, izuzetno znatiželjno nastrojenoj osobi, po svemu sudeći ova knjiga me morala oboriti sa nogu. No, ipak nije.
Olgu ostavlja suprug, iznenada, jednog proljetnog popodneva uz klasične isprike, nezadovoljan je i nesretan, život je izgubio smisao. On je za sve kriv, bla bla. Olga ostaje zatečena, šokirana, gleda u vlastiti život i ne prepoznaje ga.

Rekla sam si da je Mario takav: godinama je miran , ni na trenutak se ne da zbuniti, a zatim ga iznenada smeta neka sitnica.I sad ga je nešto uznemirilo, ali ne trebam se brinuti ,trebam mu samo dati vremena da se opravi.

 U početnu borbu sa svim neželjenim osjećajima ulazi potpuno nepripremljena, zbunjena i ranjiva. Bori se na uobičajen način, depresijom, odbacivanjem higijenskih navika, zanemarivanjem svega, pa i djece i pokušajima da objasni, da shvati, da uvjeri sebe i njega da je razdvajanje samo privremeno.

"Jako sam ga pozorno slušala, odgovarala smireno, nisam mu postavljala ultimatume,samo sam ga pokušala uvjeriti da uvijek može računati na mene."

Htjela sam da u tom tanjuru  tjestenine vidi sve ono na što, ako ode , više neće moći svratiti pogled, što neće moći, dotaći,pomilovati, poslušati, pomirisati: nikad više.

Jedini vanjski pokazatelj moje uznemirenosti  bila je sklonost neredu i mlitavost prstiju koji su se sa porastom tjeskobe sve nemoćnije sklapali oko predmeta.

Od pristojne, ugodne , ljubazne osobe postaje osorna, gruba, ironična,drska i vulgarna.Malo po malo svi prijatelji se udaljuju od nje. Cijela ova situacija je potpuno nova za nju, toliko je šokirana suprugovim nijekanjem nje kao žene, nje kao partnerice, njene ljepote, strasti i vrijednosti da ostaje potpuno emocionalno paralizirana. Teško se dopire do Olge, djeca su zabrinuta, no Mario nije. On je odlučio okrenuti leđa svome braku.No, onda saznaje pravi razlog , suprugovog odlaska. Druga žena i to ne bilo koja, školski primjer muškog obmanjivanja i pokušaja borbe sa neminovnim protokom vremena, odabir je pao na Ginu, mladu i drsku kćerku njihove zajedničke prijateljice.I to saznanje daje novu dimenziju Olginog tugovanja, fizički nasrće na svog muža, mlati ga svom snagom bijesne i prevarene žene. Iskreno priznajem, nisam nimalo suosjećala sa jadnikom.

Žena može sa lakoćom ubiti na ulici, među mnoštvom, može to učiniti lakše od muškarca.Njezina nasilnost djeluje kao igra, parodija, neprilična i pomalo smiješna primjena muške odlučnosti da se nekome naudi.

Manjak koncentracije dovodi do raznih sitnih nezgoda, rušenje predmeta po kući, razbijanje staklenih ambalaža, manje povrede od oštrih predmeta, zaboravljanje djece u školi, nedostatak entuzijazma za kuhanje, za održavanje reda u kući. Slijedi dalje klasično ženino samo uvjeravanje da je još uvijek privlačna, da još uvijek vrijedi. A, kako drugačije nego avanturom. Tu sam očekivala nešto malo više originalnosti.

Uvjerena da me razumije, bez problema sam briznula u plač i osjetila da se u mnei nešto pomaknulo, kao da sam se tako intenzivno bolno trznula da mis e učinilo da su mi suze neki na tajnom mjestu dugo čuvani kristalni predmet, koji se sada, zbog ovog pomicanja, rasprsnuo u tisuću oštrih komada. 

 Kako više ne  vlada red u srcu, ne vlada ni u životu. I to doslovno, kuća je u neredu, telefon je isključen, više ne kuha, ne uređuje ni sebe ni svoju okolinu. Nema snage za bavljenje djecom, prevelik joj je teret na srcu, previše misli u glavi, ne može se koncentrirati, gubi nit...

Priznajem Eleni dobru formu, ogoljenost do srži donekle je novi pristup, barem tema obrađena na ovaj eksplicitni način, potpuno iskreno, melo dramatično, tužno, patetično, samo sažalijevanje jedne žene i pokušaji da se izvuče iz svega tog mulja. Odlično mi je to što je svoju junakinju stavila u stanje promjene, drskost, cinizam, bijes, fizički napada na supruga kao odjek njenih emocionalnih rana... No, ono što mene muči sa ovom knjigom je nedostatak odgovornosti. Definitivno nisam mimoza koju miluje sunce i zalijevaju rosne kapi i sve nesreće se dešavaju drugima, naprotiv na vlastitoj koži sam itekako osjetila razne gubitke. Zašto bi žena sebi dozvolila da joj sreća u tolikoj mjeri ovisi o muškarcu? Da on drži cijeli smisao njenog života u svojim nemirnim prstima? U redu, raspad braka nije šala, prevara , ostavljanje, udarac za ego zbog odabira mlađe žene... Sve je to stresno, no je li ovakva melodrama zaista odraz unutrašnjeg svijeta ostavljene žene? Mislim da može biti jedna verzija.