Elena Ferante - Dani zaborava

Talijanska spisateljica koja piše pod psudonimom, ogolila je dušu ostavljene žene. Onako kako samo žena zna, sa jasnom porukom kako se pitanje ne bi trebalo sramiti. E, sad, iako me sama ideja oduševila, moram priznati  da sam više uživala u formi nego sadržaju. Kao pasioniranoj ljubiteljici unutarnjih svijetova, izuzetno znatiželjno nastrojenoj osobi, po svemu sudeći ova knjiga me morala oboriti sa nogu. No, ipak nije.
Olgu ostavlja suprug, iznenada, jednog proljetnog popodneva uz klasične isprike, nezadovoljan je i nesretan, život je izgubio smisao. On je za sve kriv, bla bla. Olga ostaje zatečena, šokirana, gleda u vlastiti život i ne prepoznaje ga.

Rekla sam si da je Mario takav: godinama je miran , ni na trenutak se ne da zbuniti, a zatim ga iznenada smeta neka sitnica.I sad ga je nešto uznemirilo, ali ne trebam se brinuti ,trebam mu samo dati vremena da se opravi.

 U početnu borbu sa svim neželjenim osjećajima ulazi potpuno nepripremljena, zbunjena i ranjiva. Bori se na uobičajen način, depresijom, odbacivanjem higijenskih navika, zanemarivanjem svega, pa i djece i pokušajima da objasni, da shvati, da uvjeri sebe i njega da je razdvajanje samo privremeno.

"Jako sam ga pozorno slušala, odgovarala smireno, nisam mu postavljala ultimatume,samo sam ga pokušala uvjeriti da uvijek može računati na mene."

Htjela sam da u tom tanjuru  tjestenine vidi sve ono na što, ako ode , više neće moći svratiti pogled, što neće moći, dotaći,pomilovati, poslušati, pomirisati: nikad više.

Jedini vanjski pokazatelj moje uznemirenosti  bila je sklonost neredu i mlitavost prstiju koji su se sa porastom tjeskobe sve nemoćnije sklapali oko predmeta.

Od pristojne, ugodne , ljubazne osobe postaje osorna, gruba, ironična,drska i vulgarna.Malo po malo svi prijatelji se udaljuju od nje. Cijela ova situacija je potpuno nova za nju, toliko je šokirana suprugovim nijekanjem nje kao žene, nje kao partnerice, njene ljepote, strasti i vrijednosti da ostaje potpuno emocionalno paralizirana. Teško se dopire do Olge, djeca su zabrinuta, no Mario nije. On je odlučio okrenuti leđa svome braku.No, onda saznaje pravi razlog , suprugovog odlaska. Druga žena i to ne bilo koja, školski primjer muškog obmanjivanja i pokušaja borbe sa neminovnim protokom vremena, odabir je pao na Ginu, mladu i drsku kćerku njihove zajedničke prijateljice.I to saznanje daje novu dimenziju Olginog tugovanja, fizički nasrće na svog muža, mlati ga svom snagom bijesne i prevarene žene. Iskreno priznajem, nisam nimalo suosjećala sa jadnikom.

Žena može sa lakoćom ubiti na ulici, među mnoštvom, može to učiniti lakše od muškarca.Njezina nasilnost djeluje kao igra, parodija, neprilična i pomalo smiješna primjena muške odlučnosti da se nekome naudi.

Manjak koncentracije dovodi do raznih sitnih nezgoda, rušenje predmeta po kući, razbijanje staklenih ambalaža, manje povrede od oštrih predmeta, zaboravljanje djece u školi, nedostatak entuzijazma za kuhanje, za održavanje reda u kući. Slijedi dalje klasično ženino samo uvjeravanje da je još uvijek privlačna, da još uvijek vrijedi. A, kako drugačije nego avanturom. Tu sam očekivala nešto malo više originalnosti.

Uvjerena da me razumije, bez problema sam briznula u plač i osjetila da se u mnei nešto pomaknulo, kao da sam se tako intenzivno bolno trznula da mis e učinilo da su mi suze neki na tajnom mjestu dugo čuvani kristalni predmet, koji se sada, zbog ovog pomicanja, rasprsnuo u tisuću oštrih komada. 

 Kako više ne  vlada red u srcu, ne vlada ni u životu. I to doslovno, kuća je u neredu, telefon je isključen, više ne kuha, ne uređuje ni sebe ni svoju okolinu. Nema snage za bavljenje djecom, prevelik joj je teret na srcu, previše misli u glavi, ne može se koncentrirati, gubi nit...

Priznajem Eleni dobru formu, ogoljenost do srži donekle je novi pristup, barem tema obrađena na ovaj eksplicitni način, potpuno iskreno, melo dramatično, tužno, patetično, samo sažalijevanje jedne žene i pokušaji da se izvuče iz svega tog mulja. Odlično mi je to što je svoju junakinju stavila u stanje promjene, drskost, cinizam, bijes, fizički napada na supruga kao odjek njenih emocionalnih rana... No, ono što mene muči sa ovom knjigom je nedostatak odgovornosti. Definitivno nisam mimoza koju miluje sunce i zalijevaju rosne kapi i sve nesreće se dešavaju drugima, naprotiv na vlastitoj koži sam itekako osjetila razne gubitke. Zašto bi žena sebi dozvolila da joj sreća u tolikoj mjeri ovisi o muškarcu? Da on drži cijeli smisao njenog života u svojim nemirnim prstima? U redu, raspad braka nije šala, prevara , ostavljanje, udarac za ego zbog odabira mlađe žene... Sve je to stresno, no je li ovakva melodrama zaista odraz unutrašnjeg svijeta ostavljene žene? Mislim da može biti jedna verzija.