Mala pariška knjižara

                       

    Prekrasna knjiga koja je izazvala cijelu lepezu osjećaja tijekom čitanja. Priča o ljubavi, onoj posebnoj vrsti, onoj iznimnoj, rijetkoj, posebnoj.Za koju od prvog pogleda smo sigurni da će izazvati velike promjene u našem životu, da će ostaviti neizbrisiv trag i implementirati gomilu spoznaja o nama samima u naš identitet, da će integrirati izrazito visoke kriterije za buduću percepciju značenja ljubavi .

Ona ljubav koja postaje mjerilo za vrijednost života. Ima li takva duboka, snažna ljubav, koja nas otkriva sloj po sloj i ne odustaje dok ne dopre do same naše srži, do naše biti , do ogoljenog bića, rok trajanja? Može li vrijeme učiniti da trag izblijedi , da uspomene ostanu tek nejasna slika nas kakvi smo nekad bili i kakvi bi mogli postati? To su pitanja na koja tek treba pronaći odgovor. 

Nina Georg autorica ove impresivno lijepe, tople, nježne, a opet tako iskrene i snažne priče, osvojila je moju naklonost u potpunosti. Sjajni opisi Pariza, Provanse, naveli su me da sanjam još više.

 Jean Perdu u znak dobre volje i dobrodošlice , novoj susjedi poklanja stol ni ne sluteći da će time pokrenuti onaj mali unturašnji kotač koji je do sada držala kočnica samokontrole i da će introspekcija dobiti novi smjer i sasvim neočekivano razrješenje i smisao.

U ladici od stola je pismo, još uvijek zatvoreno.Pismo staro 20 godina, pismo koje krije razlog rastanka, ali i tajnu koja će šokirati Jeana i navesti ga na kajanje i ishitrene odluke. 

 Jean je vlasnik plutajuće književne ljekarne, samozatajan, izrazito ne društven, osamljen, živi sa knjigama i za knjige. Izrazito je neobična njegova knjižara jer ne prodaje ljudima knjige koje žele nego knjige za koje osjeća da su potrebne kupcima.

:..Katkad sam potpuno sputan, kao da stanujem u nekakvoj nevidljivoj kutiji, zatočen, dok su svi drugi slobodni.Tada mi se i moj glas čini suvišnim. 

Prisutnost knjiga uvijek je doživljavao kao zaštitu.U svojem je brodu pronašao cijeli svijet, sve osjećaje, svako mjesto i sva vremena. Nikad nije morao putovati i bili su mu dovoljni razgovori sa njegovim knjigama.. s vremenom ih je počeo više cijeniti nego ljude.Bile su manje opasne.

 I svaki put uspije u čitanju duša, u čitanju potreba svojih kupaca i preporuci savršene knjige koja će biti prva pomoć , melem na ranu i pokazatelj smjera u kojem treba krenuti. Knjižara je Jeanu utočište za slomljenu dušu, za duha kakav je postao nakon kraha velike ljubavi.

"Knjiga je ujedno i liječnik i lijek. Ona postavlja dijagnozu i daje lijek.Prave romane povezati sa odgovarajućim bolestima, to je način na koji ja prodajem knjige."

 Pismo pokreće Jeana na akciju, čini ono što je trebao prije 20 godina da je imao hrabrosti pročitati pismo.Kreće na put. Mannon njegova ljubljena opisuje u svojim dnevnicima osjećaje za njega i za još jednu ljubav svog života.

"Meni je i dalje potresno doživjeti da ljubav ne  mora obuhvaćati samo jednu osobu da bi bila iskrena"

".... Jean mi pripovijedao knjizi koju je čitao, koju želi pročitati ili za koju želi da ja pročitam.On knjige naziva slobodama.I zavičajima. A one to i jesu.One čuvaju sve dobre riječi koje tako rijetko koristimo.Blagost. Dobrotu. Proturječje. Snošljivost."

"Tango je droga istine, on razotkriva tvoje probleme, tvoje komplekse. Ali i tvoju snagu koji skrivaš od drugih kako ih ne bi povrijedio. Pokazuje nam što dvoje mogu značiti jedno drugom, kako slušaju jedno drugo.Ako jedno želi slušati samo sebe, mrziti će tango."

  Ovo nije ni prva ni posljednja priča o ljubavnom trokutu, no toliko je drugačija od onih na koje smo navikli, toliko je originalnija, kreativnija i izražava nevjerojatnu ljubav prema knjigama da će svim knjigoljupcima ovo biti knjiga za pamćenje.I za kraj još samo jedan citat :

Ja sam sol na tvojim utrnulim usnama, ja sam miris, bit svakog jela...ja sam rumeno jutro i razgovorljiv zalazak sunca.Ja sam otok od kojeg more bježi. Ja sam ono što ti misliš i to me polako oslobađa.Ja sam dobra granica tvoje samoće.

Idi , postavi stražara- Harper Lee

Iako je ovaj naslov za nas nastavak " Ubiti pticu rugalicu" zapravo je obrnuto po redoslijedu pisanja. Autorica je klasik " Ubiti pticu rugalicu napisala skoro 10 godina nakon " Idi postavi stražara" . Iskreno sam se iznenadila kad sam pročitala ovaj podatak. Nije poznato zašto je autorica toliko dugo(55 g.) čekala da objavi i ovaj  dio. 

No, u svakom slučaju sretna sam što je objavljen. Odličan je nastavak koji nam daje uvid u život odrasle Jean Louise koja sad živi u New Yorku.

Mene je Harper Lee oduševila svojom prvom knjigom, koja je postigla ogroman uspjeh, ovjenčana najvažnijim priznanjima i nagradama.

Pratimo priču odrasle Jean Louise , njen duži posjet Atticusu ( ocu) i teti Alexandri, a tu je i Henry Clinton, prijatelj iz djetinjstva.

Atticus ima 72 godine, muči ga artritis, ali i dalje radi. Jean Louise nije postala dama, ne voli haljine, ne voli prenemaganja , isprazne priče koje zadovoljavaju formu čajanki i popodnevnog druženja za Scout (kako je zove otac u posebnim prilikama,) su najobičniji gubitci vremena. Ne uklapa se u okvire očekivanja i uvjerenja kako se mlada dama treba ponašati i izgledati.To izluđuje tetu Alexandru koja nema dlake na jeziku pa otvoreno prigovara svojoj nećakinji , smatrajući da se Jean Louis ne ponaša u skladu sa svojim uglednim podrijetlom.

Teta lako je nekome reći što da radi.Ali vrlo ga je teško natjerati da to učini.To je razlog većine nevolja na svijetu.

 Toliko toga se promijenilo u Maycombu od njenog zadnjeg posjeta.Crnci su dobili svoja prava, ljudska, građanska... Sve je veći jaz između bijelaca i crnaca koji se bore za dostojanstvo, za integritet, obrazovanje, poštovanje... Jean Louis suočava se sa promjenama, sazrijeva kroz određene spoznaje.. Otac koji je bio idol kroz cijeli njen život razočarati će je svojim stajalištima koja se po prvi put razlikuju od njenih. Veza sa prijateljem iz djetinjstva ( Henry Clinton ) je na tankom ledu zbog određenih stajališta koja Henry i Atticus dijele. 

Trebam stražara da mi kaže što je to što netko kaže,  a što je to što  netko misli. Da povuče sredinu i kaže ovdje je ova pravda, a ondje je ona pravda i da mi pomogne shvatiti razliku.

i još jedan sjajan citat.

Naučila sam da nikad ne iskorištavam nikoga tko je imao manje sreće od mene, bilo da se tiče pameti, bogatstva, ili društvenog položaja, dakle nikoga, a ne samo crnce. Stavljeno mi je na znanje da bi suprotno bilo izvrgnuto preziru.

Ovaj dugo očekivanji nastavak "Ubiti pticu ragilicu" ispunio je većinu  očekivanja, barem što se tiče moje skromne perspektive, ali nije mi ostavio tako dubok utisak , nije mi ostavio trag, niti onaj osjećaj ljepote kad se otkrije nešto jedinstveno u knjizi.

Mislim da svi imamo svog stražara koji nas jasno upoznaje sa razlikom između autentičnog i lažnog, između dobra i zla. Naša savjest, samo je trebam osluhnuti i pustiti da nas vodi. 

Ako niste ništa čitali od Harper Lee, preporučujem prvo čitanje " Ubiti pticu rugalicu" pa onda ovaj nastavak.

Kamo je otišla -Gayle Forman

Ovu knjigu imam već puna 2 mjeseca i nekako sam je ostavila na čekanju... Iako mi se prvi dio "Ako ostanem" jako svidio, ostavio malo dublji trag i čekala sam nastavak prvog dijela, knjiga je sa razlogom ostavljena na čekanje.Gubitak voljenih izazovna je tema za većinu spisatelja, jasno je zašto. Pravi je rudnik kreativnih ideja koje se lako razviju u javnosti zanimljivu temu. Magnetski nas privlači. Tema smrti u društvu u kojem živim je tabu.To nije tema o kojoj se razglaba sa prijateljicom  na redovnoj kavi, niti se spomene onako usput na obiteljskom druženju... 

Kvaka kod ovakvih tema je balans , koji je od iznimnog značaja, tanka je granica između opisa eksplicitnog, brutalno iskrenog opisa bola i patnje i patetičnosti, klišeja...  Gayle je uspjela postići svojevrsnu ravnotežu i napisala je sjajan nastavak prvog dijela knjige.

 Gubitak voljenih članova obitelji , bez obzira je li riječ o jednom gubitku ili više njih , teško je preživjeti. To znaju svi koji su na vlastitoj koži osjetili tu razornu bol i prazninu , prazninu tako duboku da se lako utope snovi, nade, uspjesi, pa čak i identitet. Odjednom čovjek više ne zna tko je , ne zna gdje pripada jer se dotašnji svijet koji je poznavao promijenio iz temelja... Teško je pronaći snagu koja je potrebna za ponovno građenja sada već drugačijeg svijeta, još teže je dati smislenost tom novo izgrađenom svijetu. Iskreno vjerujem da je svima nama ne samo cilj, nego i svrha života, voljeti i biti voljen, istovremeno i obostrano. Ljubav istinska, duboka, trajna, ispunjena radošću, poštovanjem,povjerenjem i razumijevanjem...Ta ljubav nas tjera da idemo dalje, da idemo naprijed.. Pa čak i kad poželimo prestati odolijevati toj zamamnoj misli o kretanju lakšom linijom otpora, kad pomislimo da bi lakše i jednostavnije  bilo samo  se prepustiti, samo zaroniti u bezdan praznine i pustiti da nas ovije , da nas prekrije, da nas proguta... Samo ljubav nas može održati na površini , izvlačiti nas sa opasnih dubina, biti nam tračak svjetla tamo gdje se čini da je tama oduvijek i zauvijek.  

Dakle , Mia se oporavila nakon nesreće u kojoj je izgubila cijelu obitelj. Ostali su uz nju samo baka , djed i dečko , ljubav njenog života, Adam. Upisala se na Julliard kao posebna nada, stipendistica darovitih glazbenika. Sviranje Violončela ubrzalo je njen oporavak. Glazba joj postaje jedina radost i sve što je ostalo od starog života. Neko vrijeme Adam i Mia uspiju održavati vezu na daljinu.Dobro im je išlo sve dok Mia nije naglo , bez objašnjenja , prekinula. Jednostavno se prestala javljati. Priču pratimo iz Adamove perspektive. Pune tri godine Adam pokušava posložiti život bez Mie.

Na svakom koncertu je gledao u gomilu i samo jedan lik iščekivao, sve glasove osluškivao , samo jedan trebao, samo jedan glas značio bi više nego tisuće i tisuće obožavatelja...Tražio je Miu.

"Ponovno obaram pogled i kad to uradim , vidim njene oči, ne kao ranije, iza svakog ugla, iza vlastitih spuštenih vjeđa, na početku svakog dana. Ne kao što sam ih zamišljao u očima svake djevojke s kojom sam bio."

"Njen glas me uznemirje. Ali me nekako i smiruje.Dižem pogled.To je Mia rumenog lica, nasmiješena. "

 Na površini izgleda uspješno. Oživio je svoj stari band, Shooting Star planetarno je popularan. Adam je autor svih pjesama, a album "Kolateralna žrtva " prodan je u 5 milijuna primjeraka. Novac, slava, obožavateljice, pune dvorane, paparazzi koji ga prepoznaju na svakom koraku, intervjui, turneja po različitim dijelovima svijeta, sve je to dio Adamovog svijeta. Zgodan, bogat, uspješan, popularan, u vezi sa poznatom glumicom, samo nije sretan...Nešto fali, neki dio duše da se Adam trgne iz svojih napdaja panike, iz samonametnute izolacije, iz odvojenosti od članova banda... Nakon 3 godine sreće ponovno Miu. Je li Mia krenula dalje? Jeli njen uspjeh samo površina ledenog brijega ili je istinski sretna? Koje je njeno objašnjenje prekida? Ako ništa, Adam zaslužuje objašnjenje, razloge, opravdanje...Hoće li to biti dovoljno da ponovno izgrade zajednički svijet?Ostavit ću da sami saznate. Knjiga je svakako za preporuku.

Svi koji su smrti na neki način pogledali u oči jer je odnijela sa sobom voljeno biće, jednog ili više članova obitelji i sami znaju kakvu borbu za određivanjem smisla i smjera svog života kao i na reizgradnji svog identiteta donosi svako buđenje,svaki dan za sebe je borba, ona vrsta borbe oku nevidljiva,smještena duboko u kreativne ideje, umjetnosti , u svijest do koje se dolazi isključivo praćenjem taktova duše.

Posljednja kap iliti Sladoled djevojke

Posljednja kap /Sladoled djevojke

Može li jedna greška biti tako kobna da se cijeli život promjeni?

Volim čitati knjige spisateljice Dorothy Koomson, njenu zaigranost , maštu, originalnost, vješte zaplete i preokrete kad ih najmanje očekujem. Volim ta njena iznenađenja i hrabrost  da zaroni duboko u teme koje ne ostavljaju prostora ravnodušnosti, evociraju kao wake up call, tražeći mišljenje, prosuđivanje, vjerujem često i osuđivanje... Volim njen stil pisanja i tu divnu opservaciju, sklonost detaljima , promišljenost na kojoj gradi svijet svojih likova za koje se lako vezati, navijati za njih, suosjećati... 

Koliko zapravo suosjećamo sa osobama koje su žrtve nasilja? Koliko znamo i koliko uistinu možemo znati da bi bili sposobni suosjećati i pomoći? Šta je to što izdvaja osobe koje nekim pogrešnim odlukama ulete u vrtlog iluzija o ljubavi i završe kao žrtve? Iako je uvriježeno mišljenje da su djeca koja odrastaju u destruktivnim obiteljima lake mete manipulatorima koji ih korak po korak uvedu u brutalni svijet poniženja, krivnje i osjećaja manje vrijednosti, zapravo nema pravila... Jedino što je zajedničko svim žrtvama je nedostatak empatije prema sebi, nedostatak samopuzdanje, nedovoljno razvijena samosvijest i naravno autsajedri , osobe sklone samoći , koje nisu okružene prijateljima i nisu društvene...

Serena  Goering , naizgled sretna žena, udana za liječnika opće prakse Evana koji je gleda sa ljubavlju i nakon 15 godina braka. Ima dvoje djece ,  petnaestogodišnju Verity i osmogodišnjeg Conrada. Jedan članak u novinama pokrenut će lavinu događaja i vratiti Serenu tamo gdje najmanje želi biti u bolnu, sramotnu, tešku prošlost, od koje bježi već 20 godina... Evan je tolerantan, čak razumije njenu sumanutu potrebu skrivanja noževa i svih oštrih predmeta svaku večer, na genijalna mjesta , toliko genijalna da napadaču nikad ne bi palo na pamet pogledati tamo, nažalost ni sama Sez često ne zna koja su to mjesta... A, noževi se doista nađu na najrazličitijim mjestima, zadnji put su bili u Evanovoj torbi za teretanu... 

Mogli su me uhapsiti zbog nošenja višestrukog opasnog oružja, Sez! , A, što da ja kažem?Da imam ludu ženu koja krije noževe , a onda zaboravlja  gdje ih je ostavila?

Članak koji je uzburkao Serenin mir , ima samo jednu poveznicu sa njenom prošlošću, Poppy! Sez smatra da je Poppy ubila Marcusa , omiljenog profesora Povijesti, njihovog zajedniškog ljubavnika.

Poppy Carlyle dolazi kući nakon 20 godina provedenih u zatvoru, za zločin koji nije priznala , za koji se nije pokajala, koji nije ni počinila. Obeshrabrena, promijenjena, nesigurna, duše koja je "odrvenila" jer je to u zatvoru jedina zaštita i mogućnost preživljavanja...Vraća se u roditeljsku kuću, dočekuje je očeva tišina i majčina hladnoća... Nema prijatelja, nema perspektive ni nade da će se sad moći prilagoditi životu  kakav je očekuje..

"Sada, danas znam da je nebo nepregledno i ispolinsko i mogla bi se u njemu utopiti.Zaboravila sam koliko je svijet velik,I koliko je nebo plavo.I koliko je dan bijel."

Sve se promijenilo, sve je drugačije, ona je sada druga osoba, onu naivnu , traumatiziranu mlađu verziju Poppy , zakopala je u beskrajne dubine podsvijesti.

Ima jedan cilj, pronaći Serenu Goering, da je konačno navede pa makar i na silu na priznanje ubojstva za koji je Poppy odležala , za koji je platila životom, godinama mladosti koje su otišle u nepovrat... I da konačno dokaže svojim roditeljima da nije ubojica, da makne krivnju i zločin kao poveznicu sa svojim imenom.

Marcus Halnsly , mlad, zgodan, šarmantan i inteligentan profesor Povijesti, nađen je u svojoj kući, sa više ubodnih rana, od kojih je jedna smrtonosna, ravno u srce. Zapravo je daleko od jadne žrtve, manipulator , zlostavljač, posesivan i kontrol freak , brutalan u smišljanju nemilosrdnih kazni za najmanje prijestupe svojih mladih ljubavnica.. Odabrao je dvije najnovije žrtve, Nakon tri godine veze ispunjene nasiljem, psihičkim i fizičkim, plakanjem i moljenjem za oprost, kraćim mirnijim razdobljima, pa sve iz početka... Lijep samo površinski, vrhunski manipulator koji ima smišljenu strategiju za svaki korak, očekuje apsolutnu poslušnost svojih djevojaka, i koristi apsolutnu moć nad njima navodeći ih na smanjenje samopouzdanja, prikazujući ih kao bezvrijedne osobe koje zaslužuju kažnjavanje. 

"Kad sam s tobom , čini mi se da sve mogu."

"Ti svemu ulijevaš vrijednost."

"Poppy mila, prema meni moraš biti iskrena.Mislim da je dražesno što se nisi nikad dosad poljubila.Više ne uspijevam da dobijem mnogo  posebnih "prvih"

"Serenina iskustva sa Marcusom su kao ružnije ogledalo  mojih iskustava, budućnost  ka kojom sam i ja srljala... Da sam ostala s njim još trunku duže, možda bih i ja mislila da nemam drugog izbora nego da ga ubijem."

  Autorica , psihologinja i novinarka po struci , savršeno vlada psihološkim obradama likova, eksplicitno opisujući stanje uma žrtava, kao i manipulaciju privlačnog profesora. Do samog kraja drži u neizvjesnosti koja je djevojka usmrtila krvnika. Ispričano iz dvije perspektive, Serenina i Poppyina strana priče i doživljaja. Ogoljena priča o iluziji ljubavi ,o nesigurnosti, o nemilosrdnom iskorištavanju povlaštenog položaja...Toliko dobro napisana da drži pažnju do samog kraja. Čita se bez ispuštanja knjige iz ruku. O žrtvama nasilja se ne priča, ne piše, barem ne u dovoljnoj mjeri, osim kad dođe do kranjeg rezultata višegodišnjeg maltretiranja, do smrti.Jedina preventiva je promjena mišljenja i uvjerenja okoline da je žrtva "sama sebi kriva" i da je "dobila što je tražila, zaslužila..." Istina je zaprvo mnogo slojevitija nego što možemo i zamisliti, Stoga , počnimo od sebe, više empatije, manje osuđivanja žrtvi i već smo napravili mali korak za bolju budućnost.

recenzije u siječnju

Konačno, ovu godinu počinjem suočavanjem sa svojim snovima, željama i strahovima u vidu prvih koraka koji će me odvesti u željenim smjerovima. Tako je nastao ovaj blog :) 

Prva knjiga o kojoj pišem svoje doživljaje, svojevrstan kritički osvrt , nosi odličan naslov koji me odmah privukao. Inače knjige biram slijedeći svoj unutrašnji glas , intuiciju, jednostavno dopustim naslovu, naslovnici, kratkom sadržaju sa korica da me zaintrigira. 

Dakle , riječ je o knjizi zvučnog naziva , Opraštam ti , Da, da, znam da ima i inovativnijih naslova. Oproštaj, uvijek aktualna tema. U jednoj situaciji , prije dosta godina ( ok ovo podsjeća na bajku, nekada davno bio jedan čovjek... ) iz divnih razloga prijateljica mi je poslala poruku:

Opraštanje je dvaput blagoslovljeno jer dvaput usrećuje, osobu koja oprašta i osobu kojoj je oprošteno,

Urezala mi se u sjećanje ova poruka, dirnula me duboko i ovaj prozaični naslov knjige me podsjetio na nju.Zanimalo me o kakvom je oprostu riječ, tko treba kome i zašto oprostiti. 

Autor Kevin Alan Milne vješto nas vodi kroz svoj svijet ljubavi, povjerenja, sreće, odricanja i opraštanja.

 Ithan, Amerikanac sa Bečkom adresom,student postiplomskog studija na Sveučilištu glazbe i dramskih umjetnosti u Beču, odrasta uz djeda psihoterapeuta, koji igra sve najvažnije uloge u Ithanovom životu.Osim novca za studij, Ithan dobiva od djeda Bryta gitaru Karla , instrument za kojim Ithan žudi od djetinjstva. Za gitaru Karla djed je osobito vezan i na sva pitanja o razlogu važnosti te gitare koja nosi neobično ime, djed ima samo jedan odgovor:

Staroj gitari Karlu dugujem život, i čuvat ću ga sve dok me dirigent svemira ne pozove da sviram na njegovim nebeskim simfonijama

 Nakon što potroši sav novac na obilaske Bečkih muzeja, odlaske u Operu, kazalište  i obilaske svih Bečkih znamenitosti, nema izbora, skuplja hrabrost i zove djeda, traži novac i tad počinje Ithanov preokret i sasvim druga dimenzija života, zrelost. Djed odbija dati novac, osim ako se Ithan želi vratiti doma u San Francisko, umjesto novca daje savjet. Inteligentni djed predlaže sviranje gitare Karla na Bečkim ulicama kao način zarade. Time daje priliku Ithanu da se osamostali, da razvije neovisnost i postupi zrelo.

 Poticanje i razvijanje samostalnosti kao sposobnosti snalaženja u svim životnim situacijama,uz ljubav prema čitanju knjiga na vrhu je prioriteta u cijelom odgoju, ako se želi odgajati ličnost koja zna kritički razmišljati i cijeniti vlastitu vrijednost. 

Utjecaj djeda na Ithanov život proteže se kroz knjigu u svim ključnim trenutcima.Tako sve započinje, sviranje gitare Karla  koje dovodi   Ithana ne samo do samostalnog zarađivanja novca nego i  do upoznavanja sa Anom, Amerikankom na proputovanju, ljubavlju svog života. Priča prati život dvoje ljudi koji imaju neobične navike i velike snove. Ithan želi pisati glazbu, Ana želi pisati i ilustrirati knjige za djecu.Nailaze na različite poteškoće, no zaista su sretni dugo godina samo zato što su skupa, što imaju jedno drugo. Niz događaja poremetiti će i zaljuljati brod ljubavi usidren u mirnoj luci, izlažući ga nemilosrdno snažnim olujama.  Kada snovi postanu samo blijede uspomene , a stvarnost pokaže svoje kandže u obliku trke za novcem, radom posla koji isisava sve više vremena, volje i života iz Ithana, pa nema vremena za sviranje, za druženje sa obitelji, a Ana više ne piše ljubavna pisma u ružičastim kovertama zakačenim za žice gitare, jer Ithan više nema vremena svirati za nju. Kreće početak kraja braka ili početak buđenja iz žrvnja posla koji nudi financije , a uzima sve ostale vrijednosti, dragocjeno vrijeme za vikende sa obitelji, za izlete, putovanja ili za jednostavne stvari kao ispijanje vina i razgovor na terasi dok sunce zalazi...Anina prometna nesreća budi spoznaje o pogreškama , Ithan shvaća gdje je pogriješio , no pitanje je hoće li imati priliku zamoliti Anu za oproštaj, ako dobije priliku pitanje je ima li njihova ljubav dovoljno jake temelje za ponovnu izgradnju braka. Anina prometna nesreća mijenja Ithana toliko da se uopće ne brine za kćerku, depresija mijenja inače brižnog oca u  bezvoljnog čovjeka bez nade i motivacije za krenuti dalje...Tada djed otkriva podrijetlo i važnost gitare Karla i time potiče Ithana da opiše svoju i Aninu ljubav, njihovu priču i korak po korak krene u susret čovjeku kakav je prije bio samo je sad snažniji... Dirnulo me i iznenadilo podrijetlo,važnost i neobične okolnosti gitare Karla. Kao i ljudska dobrota, sposobnost opraštanja u izrazito bolnim situacijama kao i moć oproštaja. Kraj nije baš najsretnije odrađen, očekivala sam nešto sasvim drugačije... No sve u svemu, knjiga je svakako za preporuku.