Ovu knjigu imam već puna 2 mjeseca i nekako sam je ostavila na čekanju... Iako mi se prvi dio "Ako ostanem" jako svidio, ostavio malo dublji trag i čekala sam nastavak prvog dijela, knjiga je sa razlogom ostavljena na čekanje.Gubitak voljenih izazovna je tema za većinu spisatelja, jasno je zašto. Pravi je rudnik kreativnih ideja koje se lako razviju u javnosti zanimljivu temu. Magnetski nas privlači. Tema smrti u društvu u kojem živim je tabu.To nije tema o kojoj se razglaba sa prijateljicom na redovnoj kavi, niti se spomene onako usput na obiteljskom druženju...
Kvaka kod ovakvih tema je balans , koji je od iznimnog značaja, tanka je granica između opisa eksplicitnog, brutalno iskrenog opisa bola i patnje i patetičnosti, klišeja... Gayle je uspjela postići svojevrsnu ravnotežu i napisala je sjajan nastavak prvog dijela knjige.
Gubitak voljenih članova obitelji , bez obzira je li riječ o jednom gubitku ili više njih , teško je preživjeti. To znaju svi koji su na vlastitoj koži osjetili tu razornu bol i prazninu , prazninu tako duboku da se lako utope snovi, nade, uspjesi, pa čak i identitet. Odjednom čovjek više ne zna tko je , ne zna gdje pripada jer se dotašnji svijet koji je poznavao promijenio iz temelja... Teško je pronaći snagu koja je potrebna za ponovno građenja sada već drugačijeg svijeta, još teže je dati smislenost tom novo izgrađenom svijetu. Iskreno vjerujem da je svima nama ne samo cilj, nego i svrha života, voljeti i biti voljen, istovremeno i obostrano. Ljubav istinska, duboka, trajna, ispunjena radošću, poštovanjem,povjerenjem i razumijevanjem...Ta ljubav nas tjera da idemo dalje, da idemo naprijed.. Pa čak i kad poželimo prestati odolijevati toj zamamnoj misli o kretanju lakšom linijom otpora, kad pomislimo da bi lakše i jednostavnije bilo samo se prepustiti, samo zaroniti u bezdan praznine i pustiti da nas ovije , da nas prekrije, da nas proguta... Samo ljubav nas može održati na površini , izvlačiti nas sa opasnih dubina, biti nam tračak svjetla tamo gdje se čini da je tama oduvijek i zauvijek.
Dakle , Mia se oporavila nakon nesreće u kojoj je izgubila cijelu obitelj. Ostali su uz nju samo baka , djed i dečko , ljubav njenog života, Adam. Upisala se na Julliard kao posebna nada, stipendistica darovitih glazbenika. Sviranje Violončela ubrzalo je njen oporavak. Glazba joj postaje jedina radost i sve što je ostalo od starog života. Neko vrijeme Adam i Mia uspiju održavati vezu na daljinu.Dobro im je išlo sve dok Mia nije naglo , bez objašnjenja , prekinula. Jednostavno se prestala javljati. Priču pratimo iz Adamove perspektive. Pune tri godine Adam pokušava posložiti život bez Mie.
Na svakom koncertu je gledao u gomilu i samo jedan lik iščekivao, sve glasove osluškivao , samo jedan trebao, samo jedan glas značio bi više nego tisuće i tisuće obožavatelja...Tražio je Miu.
"Ponovno obaram pogled i kad to uradim , vidim njene oči, ne kao ranije, iza svakog ugla, iza vlastitih spuštenih vjeđa, na početku svakog dana. Ne kao što sam ih zamišljao u očima svake djevojke s kojom sam bio."
"Njen glas me uznemirje. Ali me nekako i smiruje.Dižem pogled.To je Mia rumenog lica, nasmiješena. "
Na površini izgleda uspješno. Oživio je svoj stari band, Shooting Star planetarno je popularan. Adam je autor svih pjesama, a album "Kolateralna žrtva " prodan je u 5 milijuna primjeraka. Novac, slava, obožavateljice, pune dvorane, paparazzi koji ga prepoznaju na svakom koraku, intervjui, turneja po različitim dijelovima svijeta, sve je to dio Adamovog svijeta. Zgodan, bogat, uspješan, popularan, u vezi sa poznatom glumicom, samo nije sretan...Nešto fali, neki dio duše da se Adam trgne iz svojih napdaja panike, iz samonametnute izolacije, iz odvojenosti od članova banda... Nakon 3 godine sreće ponovno Miu. Je li Mia krenula dalje? Jeli njen uspjeh samo površina ledenog brijega ili je istinski sretna? Koje je njeno objašnjenje prekida? Ako ništa, Adam zaslužuje objašnjenje, razloge, opravdanje...Hoće li to biti dovoljno da ponovno izgrade zajednički svijet?Ostavit ću da sami saznate. Knjiga je svakako za preporuku.
Svi koji su smrti na neki način pogledali u oči jer je odnijela sa sobom voljeno biće, jednog ili više članova obitelji i sami znaju kakvu borbu za određivanjem smisla i smjera svog života kao i na reizgradnji svog identiteta donosi svako buđenje,svaki dan za sebe je borba, ona vrsta borbe oku nevidljiva,smještena duboko u kreativne ideje, umjetnosti , u svijest do koje se dolazi isključivo praćenjem taktova duše.
Čitala sam "Ako ostanem", pa će mi se i ova knjiga naći na popisu djela za pročitati. Nakon ove recenzije, koja me zaintrigirala i probudila želju saznati što će se dogoditi, možda se pomakne na vrh popisa za čitanje. :-)
OdgovoriIzbriši