Prekrasna knjiga koja je izazvala cijelu lepezu osjećaja tijekom čitanja. Priča o ljubavi, onoj posebnoj vrsti, onoj iznimnoj, rijetkoj, posebnoj.Za koju od prvog pogleda smo sigurni da će izazvati velike promjene u našem životu, da će ostaviti neizbrisiv trag i implementirati gomilu spoznaja o nama samima u naš identitet, da će integrirati izrazito visoke kriterije za buduću percepciju značenja ljubavi .
Ona ljubav koja postaje mjerilo za vrijednost života. Ima li takva duboka, snažna ljubav, koja nas otkriva sloj po sloj i ne odustaje dok ne dopre do same naše srži, do naše biti , do ogoljenog bića, rok trajanja? Može li vrijeme učiniti da trag izblijedi , da uspomene ostanu tek nejasna slika nas kakvi smo nekad bili i kakvi bi mogli postati? To su pitanja na koja tek treba pronaći odgovor.
Nina Georg autorica ove impresivno lijepe, tople, nježne, a opet tako iskrene i snažne priče, osvojila je moju naklonost u potpunosti. Sjajni opisi Pariza, Provanse, naveli su me da sanjam još više.
Jean Perdu u znak dobre volje i dobrodošlice , novoj susjedi poklanja stol ni ne sluteći da će time pokrenuti onaj mali unturašnji kotač koji je do sada držala kočnica samokontrole i da će introspekcija dobiti novi smjer i sasvim neočekivano razrješenje i smisao.
U ladici od stola je pismo, još uvijek zatvoreno.Pismo staro 20 godina, pismo koje krije razlog rastanka, ali i tajnu koja će šokirati Jeana i navesti ga na kajanje i ishitrene odluke.
:..Katkad sam potpuno sputan, kao da stanujem u nekakvoj nevidljivoj kutiji, zatočen, dok su svi drugi slobodni.Tada mi se i moj glas čini suvišnim.
Prisutnost knjiga uvijek je doživljavao kao zaštitu.U svojem je brodu pronašao cijeli svijet, sve osjećaje, svako mjesto i sva vremena. Nikad nije morao putovati i bili su mu dovoljni razgovori sa njegovim knjigama.. s vremenom ih je počeo više cijeniti nego ljude.Bile su manje opasne.I svaki put uspije u čitanju duša, u čitanju potreba svojih kupaca i preporuci savršene knjige koja će biti prva pomoć , melem na ranu i pokazatelj smjera u kojem treba krenuti. Knjižara je Jeanu utočište za slomljenu dušu, za duha kakav je postao nakon kraha velike ljubavi.
"Knjiga je ujedno i liječnik i lijek. Ona postavlja dijagnozu i daje lijek.Prave romane povezati sa odgovarajućim bolestima, to je način na koji ja prodajem knjige."Pismo pokreće Jeana na akciju, čini ono što je trebao prije 20 godina da je imao hrabrosti pročitati pismo.Kreće na put. Mannon njegova ljubljena opisuje u svojim dnevnicima osjećaje za njega i za još jednu ljubav svog života.
"Meni je i dalje potresno doživjeti da ljubav ne mora obuhvaćati samo jednu osobu da bi bila iskrena"
".... Jean mi pripovijedao knjizi koju je čitao, koju želi pročitati ili za koju želi da ja pročitam.On knjige naziva slobodama.I zavičajima. A one to i jesu.One čuvaju sve dobre riječi koje tako rijetko koristimo.Blagost. Dobrotu. Proturječje. Snošljivost."
"Tango je droga istine, on razotkriva tvoje probleme, tvoje komplekse. Ali i tvoju snagu koji skrivaš od drugih kako ih ne bi povrijedio. Pokazuje nam što dvoje mogu značiti jedno drugom, kako slušaju jedno drugo.Ako jedno želi slušati samo sebe, mrziti će tango."Ovo nije ni prva ni posljednja priča o ljubavnom trokutu, no toliko je drugačija od onih na koje smo navikli, toliko je originalnija, kreativnija i izražava nevjerojatnu ljubav prema knjigama da će svim knjigoljupcima ovo biti knjiga za pamćenje.I za kraj još samo jedan citat :
Ja sam sol na tvojim utrnulim usnama, ja sam miris, bit svakog jela...ja sam rumeno jutro i razgovorljiv zalazak sunca.Ja sam otok od kojeg more bježi. Ja sam ono što ti misliš i to me polako oslobađa.Ja sam dobra granica tvoje samoće.
Nema komentara:
Objavi komentar