Posljednja kap /Sladoled djevojke
Volim čitati knjige spisateljice Dorothy Koomson, njenu zaigranost , maštu, originalnost, vješte zaplete i preokrete kad ih najmanje očekujem. Volim ta njena iznenađenja i hrabrost da zaroni duboko u teme koje ne ostavljaju prostora ravnodušnosti, evociraju kao wake up call, tražeći mišljenje, prosuđivanje, vjerujem često i osuđivanje... Volim njen stil pisanja i tu divnu opservaciju, sklonost detaljima , promišljenost na kojoj gradi svijet svojih likova za koje se lako vezati, navijati za njih, suosjećati...
Koliko zapravo suosjećamo sa osobama koje su žrtve nasilja? Koliko znamo i koliko uistinu možemo znati da bi bili sposobni suosjećati i pomoći? Šta je to što izdvaja osobe koje nekim pogrešnim odlukama ulete u vrtlog iluzija o ljubavi i završe kao žrtve? Iako je uvriježeno mišljenje da su djeca koja odrastaju u destruktivnim obiteljima lake mete manipulatorima koji ih korak po korak uvedu u brutalni svijet poniženja, krivnje i osjećaja manje vrijednosti, zapravo nema pravila... Jedino što je zajedničko svim žrtvama je nedostatak empatije prema sebi, nedostatak samopuzdanje, nedovoljno razvijena samosvijest i naravno autsajedri , osobe sklone samoći , koje nisu okružene prijateljima i nisu društvene...
Serena Goering , naizgled sretna žena, udana za liječnika opće prakse Evana koji je gleda sa ljubavlju i nakon 15 godina braka. Ima dvoje djece , petnaestogodišnju Verity i osmogodišnjeg Conrada. Jedan članak u novinama pokrenut će lavinu događaja i vratiti Serenu tamo gdje najmanje želi biti u bolnu, sramotnu, tešku prošlost, od koje bježi već 20 godina... Evan je tolerantan, čak razumije njenu sumanutu potrebu skrivanja noževa i svih oštrih predmeta svaku večer, na genijalna mjesta , toliko genijalna da napadaču nikad ne bi palo na pamet pogledati tamo, nažalost ni sama Sez često ne zna koja su to mjesta... A, noževi se doista nađu na najrazličitijim mjestima, zadnji put su bili u Evanovoj torbi za teretanu...
Mogli su me uhapsiti zbog nošenja višestrukog opasnog oružja, Sez! , A, što da ja kažem?Da imam ludu ženu koja krije noževe , a onda zaboravlja gdje ih je ostavila?
Članak koji je uzburkao Serenin mir , ima samo jednu poveznicu sa njenom prošlošću, Poppy! Sez smatra da je Poppy ubila Marcusa , omiljenog profesora Povijesti, njihovog zajedniškog ljubavnika.
Poppy Carlyle dolazi kući nakon 20 godina provedenih u zatvoru, za zločin koji nije priznala , za koji se nije pokajala, koji nije ni počinila. Obeshrabrena, promijenjena, nesigurna, duše koja je "odrvenila" jer je to u zatvoru jedina zaštita i mogućnost preživljavanja...Vraća se u roditeljsku kuću, dočekuje je očeva tišina i majčina hladnoća... Nema prijatelja, nema perspektive ni nade da će se sad moći prilagoditi životu kakav je očekuje..
"Sada, danas znam da je nebo nepregledno i ispolinsko i mogla bi se u njemu utopiti.Zaboravila sam koliko je svijet velik,I koliko je nebo plavo.I koliko je dan bijel."
Sve se promijenilo, sve je drugačije, ona je sada druga osoba, onu naivnu , traumatiziranu mlađu verziju Poppy , zakopala je u beskrajne dubine podsvijesti.
Ima jedan cilj, pronaći Serenu Goering, da je konačno navede pa makar i na silu na priznanje ubojstva za koji je Poppy odležala , za koji je platila životom, godinama mladosti koje su otišle u nepovrat... I da konačno dokaže svojim roditeljima da nije ubojica, da makne krivnju i zločin kao poveznicu sa svojim imenom.
Marcus Halnsly , mlad, zgodan, šarmantan i inteligentan profesor Povijesti, nađen je u svojoj kući, sa više ubodnih rana, od kojih je jedna smrtonosna, ravno u srce. Zapravo je daleko od jadne žrtve, manipulator , zlostavljač, posesivan i kontrol freak , brutalan u smišljanju nemilosrdnih kazni za najmanje prijestupe svojih mladih ljubavnica.. Odabrao je dvije najnovije žrtve, Nakon tri godine veze ispunjene nasiljem, psihičkim i fizičkim, plakanjem i moljenjem za oprost, kraćim mirnijim razdobljima, pa sve iz početka... Lijep samo površinski, vrhunski manipulator koji ima smišljenu strategiju za svaki korak, očekuje apsolutnu poslušnost svojih djevojaka, i koristi apsolutnu moć nad njima navodeći ih na smanjenje samopouzdanja, prikazujući ih kao bezvrijedne osobe koje zaslužuju kažnjavanje.
"Kad sam s tobom , čini mi se da sve mogu."
"Ti svemu ulijevaš vrijednost."
"Poppy mila, prema meni moraš biti iskrena.Mislim da je dražesno što se nisi nikad dosad poljubila.Više ne uspijevam da dobijem mnogo posebnih "prvih"
"Serenina iskustva sa Marcusom su kao ružnije ogledalo mojih iskustava, budućnost ka kojom sam i ja srljala... Da sam ostala s njim još trunku duže, možda bih i ja mislila da nemam drugog izbora nego da ga ubijem."
Autorica , psihologinja i novinarka po struci , savršeno vlada psihološkim obradama likova, eksplicitno opisujući stanje uma žrtava, kao i manipulaciju privlačnog profesora. Do samog kraja drži u neizvjesnosti koja je djevojka usmrtila krvnika. Ispričano iz dvije perspektive, Serenina i Poppyina strana priče i doživljaja. Ogoljena priča o iluziji ljubavi ,o nesigurnosti, o nemilosrdnom iskorištavanju povlaštenog položaja...Toliko dobro napisana da drži pažnju do samog kraja. Čita se bez ispuštanja knjige iz ruku. O žrtvama nasilja se ne priča, ne piše, barem ne u dovoljnoj mjeri, osim kad dođe do kranjeg rezultata višegodišnjeg maltretiranja, do smrti.Jedina preventiva je promjena mišljenja i uvjerenja okoline da je žrtva "sama sebi kriva" i da je "dobila što je tražila, zaslužila..." Istina je zaprvo mnogo slojevitija nego što možemo i zamisliti, Stoga , počnimo od sebe, više empatije, manje osuđivanja žrtvi i već smo napravili mali korak za bolju budućnost.
Nema komentara:
Objavi komentar