Braneći Jacoba

William Landay , donosi nam u ovom pravničkom trileru priču iz muške perspektive. Andrew Baber pomoćni  tužitelj u uredu državnog tužiteljstva u Middlesexu, nađe se nesretnim slijedom okolnosti na sasvim drugoj strani, na klupi branitelja.

Naime , u malom mjestu Newtonu, dogodilo se ubojstvo imućnog četrnaestogodišnjaka Bena Rifkina. Tijelo  sa tri ubodne rane,  pronadjeno  je u parku, rano ujutro., par minuta prije početka nastave u školi.

Kada dokazi o krivnji Jacoba , tužiteljevog sina počnu izlaziti na vidjelo, podigne se optužnica i do tada čvrsta obitelj Andrewa Babera dolazi u najkrhkije izdanje ikad. Otac cijelo vrijeme bezuvjetno vjeruje u sinovu nevinost. No, kako vrijeme suđenja prolazi, pojavljuju se novi i jači dokazi o krivnji, napetost raste, obitelj se naizgled drži na okupu, no u dubljim slojevima odnosi su samo blijeda kopija negdašnje bliskosti, Andy spoznaje da je život vlastitog sina itekako ispunjen razmišljanjima, moralnim standardima i znanjima o kojima on kao  otac najmanje zna.Jacobov najbolji prijatelj otkriva da ni Ben nije zlatno dijete svojih roditelja. Pripadnik popularne grupe osnovne škole, verbalno je zlostavljao većinu kolega, no najviše samozatajnog, sarkastičnog, osamljenog Jacoba. 

 Sve dodatno začini i mišljenje doktorice Vogel, psihijatrice , o Jacobu . Dijagnoza je narcisoidni poremećaj osobnosti , osnovnih značajki grandomanija i nedostatak empatije.

 Grandomanija se u Jacobovom slučaju odnosi na povećan osjećaj vlastite važnosti, uvjerenost u vlastitu iznimnost i posebnost, nasuprot svim drugima koji su manje vrijedni. Osim toga ima i reaktivni poremećaj vezanosti. Ove spoznaje dodatno podrivaju sve slabašniju Laurienu vjeru u sinovu nevinost, no Andrew je nepokolebljiv, bezuvjetno vjeruje da je njihov sin nevin.

 Napet roman , sa izvrsnim opisom suđenja, punim preokreta i taman kad mislite da je krivnja jasna da jasnija ne može biti , pojave se novi dokazi, nova svjedočenja.Obitelj Baber se mora naučiti nositi sa bezbroj izazova, nametnutom izloacijom, jer su se svi prijatelji udaljili od njih, bankrotom koji im visi nad glavama, upropaštenom karijerom, mrljom na obiteljskom imenu , mogućem zatvoru maloljetnog sina i vlastitim uvjerenjima i sumnjama. No, je li zaista Jacob nevin ili je čudovište kakvim ga pokušavaju prikazati u sudnici, ostavit ću da sami otkrijete.

 William Landay je nesumnjivo dobar pravnik, koji zna maštovito, a opet realno prenijeti suđenje na papir ,implementirano  u obiteljsku priču, djelomično dajući odgovor na pitanje , Koliko zapravo roditelji poznaju život vlastitog djeteta? Izvrsni opisi međusobnih obiteljskih odnosa, kao i što se dešava sa prijateljstvima u najkritičnijim životnim trenutcima i odlukama.Nekoliko citata za kraj :

"prema istraživanjima , očevi ubijene djece često umiru u roku od nekoliko godina od ubojstva.Uistinu umiru od tuge.U nekom trenutku tužitelj shvati da ni on ne može preživjeti takve lomove srca.I onda se usredotoči na na tehničke detalje posla.Pretvara svoj posao u zanat "

... 

"Još je malo masirao čelo. I da je krvario na pod , agonija mu ne bi bila očitija.Htio sam mu pomoći, a u isto sam vrijeme htio pobjeći"

 kada sam djevojci koja mi je poslije postala supruga rekao da ne znam tko mi je otac, jednostavno sam na glas izgovorio ono što sam godinama ponavljao u sebi."

"...pa ipak, bez obzira koliko se povenula, nisma mogao ne vidjeti u njoj duh one mlađe Laurie, tinejdžerice, lijepa, puna , srcolika lica.Mislim da je to ono štp trajna ljubav zapravo znači.Sjećanje na djevojku od sedamnaest jednako je stvarno i živo kao i sredovječna žena koja sjedi pred vama.Sretna dvostruka slika koju istovremno vidite i  prisjećate se." W.Landay -Braneći Jacoba

 

Kao što je većini mojih prijatelja poznato ja nisam baš oduševljena žanrom trilera i krimića. Ponekad napravim mali iskorak iz svoje zone komfora u kojoj uživam u određenim žanrovima  kao i u  opuštajućem djelovanju čitanja ne zahtjevne literareture. No, eto ponekad i bivam nagrađena za te svoje male izlete u nepoznato , kao što je slučaj sa ovom divnom knjigom. Od mene velika preporuka za ovu sjajnu knjigu. Uživati će te . čak iako niste ljubitelji ovog žanra. 

 

Popis mojih želja-

Francuski pisac Delacourt napisao je ovu knjigu u spomen na vlastitu majku koja , iako nije imala kitničarsku radnju voljela je pletenje. Pletene kape, čarape, džemperi činili su piščevo djetinjstvo drugačijim , ljepšim, nježnijim. Mjesto radnje smjestio je u mali gradić na sjeverozapadu Francuske, Arras. Gradić sa svega 40 000 stanovnika, nekoliko supermarketa , restorana ,frizerskim salonom, nekoliko srednjovjekovnih ulica i kitničarska radnja. Grad  u kojem ne možeš sakriti nešto čak i da se potrudiš, nedostatci života u malom gradu između ostalog je gubitak privatnosti , nemogućnost skrivanja.

Zaboravljam sve što je nepokretno, učmalo. Kao primjerice život bez dogodovština.Ili ovaj grozni grad bez aerodroma;sivi grad iz kojega ne možete pobjeći i u koji nikad nitko en svraća, ni kradljivac srdaca ni vitez na bijelom konju.

 U glavni lik je utkao svoje čežnje povezujući pri tom sjećanja iz djetinjstva i slikanje nove slike negdašnjih obiteljskih odnosa. Čak je i glavnu junakinju oblikovao kao ciničnu, pragmatičnu i željnu nježnosti, komplimenata. Jocelyne je pravi primjer nezgodne statistike. Kakva je uopće mogučnost da pronađe muža koji ima isto ime kao i ona? Ipak , ona ga je ne smao pronašla nego je sa njim u braku 21 godinu. Imaju dvoje djece Romain i Nadine. Jocelyne je svjesna muževih želja, za boljim i modernijim tv-om, autom, satom i naravno mladjom i mršavijom ženom.

.. Jo je toga dana počeo sanjati o stvarima koje uljepšavaju život i umanjuju bol.

 Žive osrednjim životom, ispunjenim rutinom, Jocelyne osim kitničarske radnje , vrijeme ispunjava pletenjem i druženjem sa blizankama,  Daniele i Francoise, vlasnicama frizerskog salona koji se nalazi  tik uz njenu radnju.Blizanke su prekrasne , vitke, visoke, dugih nogu i jezika oslobođenog kočnica , pa stalno blebeću o svojim snovima, željama, planovima. Jocelyne ima samo jednu želju, no ne pada joj na pamet podijeliti to sa blizankama.Njihovo druženje ima svojih prednosti, besplatna manikura, frizura, za nju, za njih pletene kape i rukavice.Razmjena tračeva, razbijanje monotonije. Nikako se to druženje ne bi moglo nazvati bliskim.

Ja bih da budem lijepa i vitka i da mi nitko više ne govori laži, pa ni ja sama sebi.No, ne odgovaram na pitanje , samo se smješkam lijepim blizankama.

 

Blizanke redovno igraju loto i maštaju što bi sa silnim novcima radile, što bi promijenile, gdje bi putovale. Nagovore Jocelyne da i ona jednom iskuša sreću. I kako je već dokazano da je Jocelyne što se tiče statistike i onih malih šansi da se baš njoj to desi, expert, sreća joj se osmjehne i dobiva glavni zgoditak na lotu. No, tek onda počinju njene muke i kušnje. Što će se sve promjeniti u njenom životu sad kad je bogata? Kad su milijuni prisutni, gotovo opipljivi, mameći ju da ostvari sve svoje želje, pa i suprugu da omogući sve što novac može pružiti, djeci isto. No, onda se predomišlja, preispituje svoje stavove,strahove,  svoje želje, proširuje popise svih snova i želja. Želje su se mijenjale skupa sa njom kroz vrijeme.Razmišljanje o željama vratilo ju je u ranu mladost.

U dvadesetoj sam sanjala da ću biti modna kreatorica, , kidnuti u Pariz i pohađati tečajeve u studiju Bercot ili Esmond, no tada je otac obolio , pa sam se zaposlila u kitničarskoj radnji gospođe Pillard.

 Sjećanja su je vratila na početak braka, kad su komplimenti, činili svakodnevnicu lepršavijom , zgodnijom i sretnijom.

Muškarci znaju  za goleme nedaće što ih pojedine riječi pokreću u ženskom srcu, a mi, sirote guske, raspametimo se i padnemo u klopku, ushićene što nam ju je netko konačno smjestio.

Vremeplov kroz sjećanje dovodi do konstatacije da je sretna sa Joom iako se ta sreća na veliko razlikuje od njenih zanosnih zamisli o definiciji sreće. No dok se ona preispituje, sebe, dok ispravlja, dodaje i proširuje popis svojih želja koje bi dobitak od 18 milijuna eura sa lakoćom realizirao, netko drugi unovči njen ček , izdavši time njeno povjerenje.
Francuski pisac je ovu priču učinio toplom i nježnom, iako na momente realističnom i ciničnom. Kroz svoju junakinju jasno pokazuje koliko je ženama važan izgled i kako uz dobar izgled ide i obrnuto proporcijalno i samo vrednovanje vlastite ličnosti. U vječnoj potrazi za muškarcem koji će svojim riječima, svojim djelima i svojim uvjerenjima, dati ženi vrijednost i smisao. Svi imamo želje, snove, nadanja.
Zašto od snova odustajemo? Mogu li novci ostvariti naše snove? Mogu li dobitci na lutriji učiniti život čudesno lijepim? Preporučujem ovu malenu , tanku knjigu, koja krije svoje mudrosti zamotane u riječi i rečenice.

 

Niamh Greene - Poruka tvom srcu

O, Bože. Kako me ova knjiga zabavila i nasmijala.Konačno sam pronašla laganu knjigu za opuštanje. Određeni datumi nose sa sobom pre teško breme stvarnosti i ovakve knjige u tom razdoblju za mene su istinski dar s neba. 

Francesca Rouli književna je agentica , u tajnoj vezi sa kolegom Garyem , pokušava balansirati između gomile obveza i dugova u koje se uvalila zahvaljujući realizaciji sna o osamostaljenju i provođenja vremena sa obitelji. Naime, njeni roditelji slave 40-tu godišnjicu braka i majka želi organizirati savršenu zabavu povodom toga.

Usprkos svemu što sam postigla u karijeri , bez obzira na to  koliko napredujem  ili koliko naporno radim, jedino o čemu moja obitelj želi slušati je moj ljubavni život. Kao da bi muškarac trebao biti nešto što određuje tko sam. Niamh Grean, Poruka tvome srcu.

Francescin poslovni let u San Francisco rezultirati će mnoštvom neobičnih situacija. U avionu upoznaje Rose , čija je brbljivost i napadnost izuzetno živciraju, no kao dobro odgojena i pristojna mlada žena , nastoji to ne pokazivati. Ma da se na prvi pogled čini nemogućim, ipak boravak u San Franciscu olakšati će na mnoge načine upravo Rose za koju se ispostavi da nije baš toliki gnjavež. Zaplet priče počinje Francescinim gubitkom voljenog iphona. NA arodromu uzima zamjenski i počinje dobivati misteriozne poruke vrlo znakovitog sadržaja. Poruke će dovesti Francescu do upoznavanja mladog, privlačnog i temperamentnog, no nadsve duhovitog i brižnog Johna Bonera. Svaka poruka je zapravo namjenja Amy, tko je Amy i zašto joj poruke stižu na broj koji očito više ne koristi?

"Taj mi je telefon kompanija dala ", odgovaram naježena od njegovog tona."Nisam ga posebno zahtijevala. Nisam tražila ovaj broj samo da bih tebe živcirala"

John radi u obiteljskom restoranu. Ian pisac kojeg Francesca želi pridobiti za svoju agenciju jako je zainteresiran za priču koja stoji iza poruka. Želi na toj priči temeljiti svoju novu knjigu. Ian je za Francescu posljednja slamka spasa. Ako on potpiše ugovor sa njom, od prihoda izdavanja njegove nove knjige može spasiti svoju voljenu agenciju od bankrota i sebe od sažaljenja , obitelji i prijatelja.

I dalje nemam pojma kuda ovo vodi.Ali da bih odradila posao za Iana moram sasvim razotkriti misteriju.

 No, kad se otkrije tko je Amy , za Francescu odavanje informacija i dojamova koje stekne uvidom u Johnov život postaje moralna dilema.   

 Na prvi pogled teme obrađene u knjizi izgledaju toliko banalno, gubitak toliko voljenog i potrebnog mobitela je zaista strašan šok, no već su pisci uhvatili vlak sa ovim idejama i prije. Poruke koje stižu pogrešnoj osobi, slanje poruka voljenoj osobi koja više nije sa nama, do koje zapravo ne možemo ni na koji način doći jer naprosto više nije na ovom svijetu, također je ideja koju sam zapazila u nekoliko knjiga. No, ova knjiga ima onaj šarm i spisateljica onu vještinu koja od banalnih početnih ideja razvije zanimljivu priču.Lijepi opisi San Francisca dodatno daju privlačnost ovome djelu. 

Elena Ferante - Dani zaborava

Talijanska spisateljica koja piše pod psudonimom, ogolila je dušu ostavljene žene. Onako kako samo žena zna, sa jasnom porukom kako se pitanje ne bi trebalo sramiti. E, sad, iako me sama ideja oduševila, moram priznati  da sam više uživala u formi nego sadržaju. Kao pasioniranoj ljubiteljici unutarnjih svijetova, izuzetno znatiželjno nastrojenoj osobi, po svemu sudeći ova knjiga me morala oboriti sa nogu. No, ipak nije.
Olgu ostavlja suprug, iznenada, jednog proljetnog popodneva uz klasične isprike, nezadovoljan je i nesretan, život je izgubio smisao. On je za sve kriv, bla bla. Olga ostaje zatečena, šokirana, gleda u vlastiti život i ne prepoznaje ga.

Rekla sam si da je Mario takav: godinama je miran , ni na trenutak se ne da zbuniti, a zatim ga iznenada smeta neka sitnica.I sad ga je nešto uznemirilo, ali ne trebam se brinuti ,trebam mu samo dati vremena da se opravi.

 U početnu borbu sa svim neželjenim osjećajima ulazi potpuno nepripremljena, zbunjena i ranjiva. Bori se na uobičajen način, depresijom, odbacivanjem higijenskih navika, zanemarivanjem svega, pa i djece i pokušajima da objasni, da shvati, da uvjeri sebe i njega da je razdvajanje samo privremeno.

"Jako sam ga pozorno slušala, odgovarala smireno, nisam mu postavljala ultimatume,samo sam ga pokušala uvjeriti da uvijek može računati na mene."

Htjela sam da u tom tanjuru  tjestenine vidi sve ono na što, ako ode , više neće moći svratiti pogled, što neće moći, dotaći,pomilovati, poslušati, pomirisati: nikad više.

Jedini vanjski pokazatelj moje uznemirenosti  bila je sklonost neredu i mlitavost prstiju koji su se sa porastom tjeskobe sve nemoćnije sklapali oko predmeta.

Od pristojne, ugodne , ljubazne osobe postaje osorna, gruba, ironična,drska i vulgarna.Malo po malo svi prijatelji se udaljuju od nje. Cijela ova situacija je potpuno nova za nju, toliko je šokirana suprugovim nijekanjem nje kao žene, nje kao partnerice, njene ljepote, strasti i vrijednosti da ostaje potpuno emocionalno paralizirana. Teško se dopire do Olge, djeca su zabrinuta, no Mario nije. On je odlučio okrenuti leđa svome braku.No, onda saznaje pravi razlog , suprugovog odlaska. Druga žena i to ne bilo koja, školski primjer muškog obmanjivanja i pokušaja borbe sa neminovnim protokom vremena, odabir je pao na Ginu, mladu i drsku kćerku njihove zajedničke prijateljice.I to saznanje daje novu dimenziju Olginog tugovanja, fizički nasrće na svog muža, mlati ga svom snagom bijesne i prevarene žene. Iskreno priznajem, nisam nimalo suosjećala sa jadnikom.

Žena može sa lakoćom ubiti na ulici, među mnoštvom, može to učiniti lakše od muškarca.Njezina nasilnost djeluje kao igra, parodija, neprilična i pomalo smiješna primjena muške odlučnosti da se nekome naudi.

Manjak koncentracije dovodi do raznih sitnih nezgoda, rušenje predmeta po kući, razbijanje staklenih ambalaža, manje povrede od oštrih predmeta, zaboravljanje djece u školi, nedostatak entuzijazma za kuhanje, za održavanje reda u kući. Slijedi dalje klasično ženino samo uvjeravanje da je još uvijek privlačna, da još uvijek vrijedi. A, kako drugačije nego avanturom. Tu sam očekivala nešto malo više originalnosti.

Uvjerena da me razumije, bez problema sam briznula u plač i osjetila da se u mnei nešto pomaknulo, kao da sam se tako intenzivno bolno trznula da mis e učinilo da su mi suze neki na tajnom mjestu dugo čuvani kristalni predmet, koji se sada, zbog ovog pomicanja, rasprsnuo u tisuću oštrih komada. 

 Kako više ne  vlada red u srcu, ne vlada ni u životu. I to doslovno, kuća je u neredu, telefon je isključen, više ne kuha, ne uređuje ni sebe ni svoju okolinu. Nema snage za bavljenje djecom, prevelik joj je teret na srcu, previše misli u glavi, ne može se koncentrirati, gubi nit...

Priznajem Eleni dobru formu, ogoljenost do srži donekle je novi pristup, barem tema obrađena na ovaj eksplicitni način, potpuno iskreno, melo dramatično, tužno, patetično, samo sažalijevanje jedne žene i pokušaji da se izvuče iz svega tog mulja. Odlično mi je to što je svoju junakinju stavila u stanje promjene, drskost, cinizam, bijes, fizički napada na supruga kao odjek njenih emocionalnih rana... No, ono što mene muči sa ovom knjigom je nedostatak odgovornosti. Definitivno nisam mimoza koju miluje sunce i zalijevaju rosne kapi i sve nesreće se dešavaju drugima, naprotiv na vlastitoj koži sam itekako osjetila razne gubitke. Zašto bi žena sebi dozvolila da joj sreća u tolikoj mjeri ovisi o muškarcu? Da on drži cijeli smisao njenog života u svojim nemirnim prstima? U redu, raspad braka nije šala, prevara , ostavljanje, udarac za ego zbog odabira mlađe žene... Sve je to stresno, no je li ovakva melodrama zaista odraz unutrašnjeg svijeta ostavljene žene? Mislim da može biti jedna verzija.

Suprugova tajna- Liane Moriarty

Ovo je jedna od onih knjiga koja impresionira veliki broj čitatelja i time postavi letvicu očekivanja vrlo visoko , što je mač sa dvije oštrice.Inače previše publiciteta određene knjige kod mene izazove neki revolt, pa tu knjigu naširoko izbjegavam , barem dok bura ne prođe i kovitlac pohvala ne dostigne ravnotežu.Australska spisateljica Liane Moriarty doista je bez problema , ne samo dostigla ovu visoku letvicu, nego ju vješto i sa lakoćom podigla na novu razinu.Inače volim pustiti da me sama knjiga privuče, naslovnica, naslov, autor/ica, no rado pročitam osvrte kolega blogera , osobito nekolicinu njih koji svojim preporukama skoro uvijek, pogode u sridu .
Dakle, pratimo priču o tri obitelji čiji su životi isprepleteni,svi su na neki način vezani za katoličku školu st.Angela u Sydneyu. Cecilija Fitzpatrick u braku 15 godina sa John Paulom, majka tri kćeri, uspješna predstavnica Tupperwera, predsjednica Udruge roditelja i građana osnovne škole st.Angela, naizgled ima divan život. Zgodan muć, uspješan posao, prekrasne kćeri, svaka sa svojim posebnostima, osobinama, interesima. Estherin trenutni opsesivni interes je Berlinski zid. Cecilija je sa svog  Europskog putovanja donijela iz posjeta Njemačkoj komadić Berlinskog zida, koji je u je pohranjen u jednoj od brojnih kutija u potkrovlju.,

Voljela je čuti njegov glas preko telefona, bio je dubok, topao, srdačan. Da njezin muž je bio nemoguć, gubio je stvari, kasnio, ali brinuo se o svojoj ženi i o svojim kćerkama na staromodan i odgovoran način koji je govorio da je on muškarac i da je to njegov posao.

 Potraga za uspomenama iz Njemačke rezultirati će iznenadnim pronalaskom suprugovog pismo naslovljenog na nju, koje bi trebala otvoriti samo u slučaju njegove smrti. Pismo koje će životu pokazati sasvim drugu percepciju postojanja i eksplicitno prikazati borbu opstanka.

Otvaranjem pisma, otvoriti će se nevjerojatni smjerovi njihovih života,  za koje bi Cecilija samo tren prije čitanja pisma odgovorno i tvrdoglavo tvrdila da su apsolutno nemogući. Može li tajna priznata i muževim rukopisom napisana , doista tako lako, brzo i efikasno razoriti njihov pomno izgrađen zajednički svijet?Može li sadržaj jednog pisma , prikazati osobu koju zna dugi niz godina, osobu koja je njena polovica, njen životni partner, kao potpunog stranca?

Pokušala je zvučati bezbrižno, zaigrano, tako da cijela situacija sa pismom , bude tamo gdje treba biti, tako da što god se nalazilo u pismu neće ništa značiti, ništa promjeniti.

 Cecilija će se dugo premišljati oko pisma, no kad ga otvori sadržaj pisma zalupiti će vrata njenom dosadašnjem životu.Neminovna su sva pitanja tko je njen muž?Šta je istina, šta je laž? I što sad, pobogu ona treba učiniti? Može li se odreći svog muža?Može li djecu ostaviti bez oca?Može li dosadašnji život obojiti neprepoznatljivim nijansama, nepoznatim prostorima i teškim iskustvima?

Njezini roditelji ne bi mogli živjeti bez John -Paula , a ne bi mogli ni živjeti s tim šta je učinio, kao ni sa sramotom pred drugim ljudima.

Tess O Leary voli svoj mikrosvijet koji čine njen muž Will, sin Liam i sestrična, koja je više od toga. Cijeli život je Felicity najbolja prijateljica , njena sjena, podrška, snaga, partnerica za tulume, odjek njenih misli.Omiljeno društvo za izlaske u troje, za mirne večeri provedene uz tv, za igranje sa Liamom, za duge razgovore i sve tajne.

Bile su bliskije nego sestre.Njihove majke su bile blizanke , a Felicity i Tess jedinice, rođene unutar šest mjeseci jedna od druge. Sve su radile zajedno.

Rade u tvrtci koju su sami osnovali, prilično dobro im ide.Will je kreativni direktor oglašavanja, Felicitiy umjetnički direktor, dok je Tess  voditljeica poslovanja. Ona je zadovoljna sa svojim životom. Njen krug ljudi je malen, ali ne osjeća potrebu za gomilom. Vrtlog emocija izazava nesmotrena izjava njenog muža i njene najbolje prijateljice, zaljubili su se! Tess ovu vijest odvede do naprasnih odluka o preseljenju sa sinom kod majke. Provodeći introspekciju u potrazi za razlogom , objašnjenjem, naznakom, kad i gdje je počeo odnos s mužem ,pucati sa malim pukotinama, rušiti se sa malim narušenjima, tako neznatno ,ali sustavno da je dovelo do ovoga? Do nestajanja?

Sigurno je moralo biti problema u njihovom braku, problema koji su njoj bili sasvim nevidljivi, problema koje nije mogla imenovati, ali sigurno ih je bilo.

Dodatnu komplikaciju i prijetnju Tessinom braku bit će susreti sa srednjoškolskom ljubavi, Connorom koji je sad prof.tjelesnog. Sam i slobodan, još uvijek sentimentalan i zaljubljen u Tess, zavodit će svoju mladenačku ljubav, pri tom zavaravajući sebi da će ovaj put ipak biti sve drugačije.

Rachel Crowley tajnica u školi st.Angela,  ima samo još jednu radost u životu.Njen unuk Jacob je sva njena radost. Suprug je umro, a sinu nije dovoljno ljubavi pružila, ne , nakon strašnog događaja koji je promijenio njih i njihove živote iz temelja. Kad se dogodi tragedija, Rachel je svjesna toga, čovjek izgubi identitet. Postane ona osoba kojoj se dogodila strašna nesreća. I sad, odlukom njenog sina i njegove žene Lauren, neće biti u mogućnosti vidjeti ga kad god poželi.Sele se zbog njenog posla.

Ponekad je osjećala čistu, iskonsku tugu, ponekad ju je preplavio bijes, mahnita želja da grebe, udara i ubija, a ponekad kao sad , osjećala je samo običan, tup osjećaj, kako se udobno smiješta u njoj i zaglušuje ju poput guste magle. Bila je prokleto tužna.

Što sve zapravo povezuje ove tri obitelji, osim osnovne katoličke škole? Koje tajne ih povezju? Liane sjajno propituje, istražuje i gradi priču na krhkosti i osjetljivosti braka, naših percepcija i slika koje imamo o sebi, ljudima koji nas okružuju, o sadržaju sreće. Kroz likove prikazuje kako nas određeni događaji mijenjaju, kako lako postajemo netko sami sebi stranac , nepoznanica, pitamo se , tko je zaboga ova osoba koja je gleda iz ogledala? I trenutke kad izgovorenim iznenadimo koliko svoje sugovornike, toliko i sebe, jer to mi nikad ne bi izrekli. Mogu li se pogreške ispraviti? Mogu li pogrešne odluke izazvati domino efekat i da ti rezultat od kojeg nam se kosa diže i srca lede?Jesu li transformacije izazvane ekstremnim uvjetima primjenjive?  Knjiga koju svakako preporučujem svima koji vole malo dublje zagrebati ispod površine i razmisliti o traženju odgovora na navedena pitanja,

Iznenada netko pokuca -Etgar Keret

Volim neobične knjige, maštovitost, originalnost, apstraktnost,neobičnost,cijenim divergentna mišljenja, cijenim različita mišljenja i percepcije, različito kognitivno funkcioniranje,ali ovu knjigu nisam shvatila, doživila, kao nešto vrijedno pažnje. Zbirka priča izraelskog pisca me razdražila, naljutila , smorila, kako svojim sadržajem , tako i formom. Imam pravilo kojeg se obično držim, ako me knjiga ne "kupi" do cca 50 -te stranice, ostavljam je da skrleti nekog drugog. Sa ovom to nisam napravila , ne zbog svoje naivnosti, niti upornosti, jedino opravdanje koje pred sobom imam je znatiželja. Iako je prvih nekoliko priča krenulo u dobrom smjeru. Priča " Lažozemska" govori o tome šta bi bilo ako bi naše laži živjele svoj vlastiti svijet, Kad bi u nekoj drugoj dimenziji svaka naša laž dobila svoje uobličenje. Od onih sitnih bezazlenih laži, pa sve do onih kad ljudi lažu da im je umrla baba, tetka, strina, kako bi mogli ranije izaći sa posla ,kako bi dobili slobodne dane,  kako bi izbjegli test, ispit, sastanak, konferenciju, seminar, šta god kako bi se opravdali se kod drugih ljudi.Tada mi je knjiga imala neki potencijal. Od 38 priča, izdvojit ću par koje su ostavile neki dojam na mene.
 "Timski rad"
Roiki , maleni dječačić živi sa majkom, oca viđa povremeno. Želi da otac baku udari kako bi ga prestala zatvarati u mračnu sobu dok je majka na poslu. Otac zna rješenje problema bez batinjanja zlobne bake. Jasna parodija na današnje društvo, nasilje u obitelji, djeca razvedenih roditelja , njihova nesigurnost i izgubljenost.
"Zapravo u posljednje vrijeme mi se fenomenalno diže"
Ronel voli svog psa terijera Darka , više nego vlastitu ženu Neevu i ljubavnicu Renanu zajedno. Klasična priča o nezadovoljnom muškarcu,(koji je uz sve još i škrt, pohlepan) lošem braku, bez topline, ljubavi, razumijevanja, slika braka kakvu mnogi muškarci shvaćaju kao realnu i nepromjenjivo. Slika mnogih žena koje se boje iskoračiti iz poznatog lošeg u nepoznato bolje.O životnoj  potrazi za iskrenom ljubavi i prihvaćnosti. o potrebi da nas netko voli. I očekivanja da naše potrebe, nade, snove, voljenost ispuni netko drugi.

Očita je prednost izvanbračne veze sa kolegicom s posla to što si sve romantične večere uz svijeće, možeš odbiti od poreza.Naravno, nije to jedini bonus, ali nedvojbeno jest onaj u kojemu je  Ronnel najviše uživao, jer nikad se nije osjećao opuštenije i smirenije nego kad je spajalicama pričvršćivao račune za listove papira ukrašene vlastoručno upisanim pojedinostima i datumima.

                                                                     Keret, E. "Iznenada netko pokuca"
"Raskopčavanje"
Priča o Eli i Tsikiju, o vezi , različitosti kultura,o tome tko smo mi izvana, a tko iznutra. Povremeno su to dvije različite osobe. Ova priča mi je najbolja, poruka koju nosi,insinuacija kako sami sebe ne poznajemo niti prepoznajmo naše unutarnje biće, dušu, našu esenciju. Potraga za duhovnim spoznavanjem i prihvaćanjem.

"Pristojan dječačić" ,  
Tko smo zapravo?Koliko toga što smo mi je zapravo integrirano iz naše okoline, implementirano našim slijepim držanjem , slijeđenjem pravila , zakona, moralnosti i vrijednosti (nametnutih kao parametri unutar kojih se opstaje po cijenu gubitka integriteta,) kako bi nas ljudi doživjeli kao pristojne, dobre, poslušne, vrijedne ljubavi i pažnje, skromne, uklopljene u nametnuta ograničenja, uklopljene u sliku , odraz, kalup, okvir , da ne bi slučajno nekim čudom poremetili zadanu formu i koncepciju. jer sadržaj i nije bitan, forma je ta koja određuje jesmo li vrijedni pažnje , jesmo li prihvaćeni od roditelja, braće, sestara, dalje obitelji, vršnjaka, učitelja, kumova, susjeda, prijatelja, religije , okruženja općenito. Na kraju se čovjek izgubi, pa više ne zna , tko to pobogu živi u mojem tijelu, čije snove ostvarujem, čijim ciljevima težim, za čijim pohvalama, priznanjima, žudim??Gdje sam nestao ja, tko sam uopće ja, koje su moje želje? Nažalost mnogi nikad i ne pronađu svoju bit jer ostanu izgubljeni u ispunjavanju uloga, očekivanja, formi, normi , drugih.

 "Poboljšanje"
Priča o čovjeku koji voli brbljati, do te mjere da nekad osvane pričajući, priča i kad sugovornici samo sumorni kimaju glavom, priča bez prestanka...Ovo me navodi na potrebu da nas se "vidi" da nas se doživi, aktivno sluša i time potvrdi važnost našeg postojanja. 

Dragi moji, toliko o ovoj knjizi. Prije završetka recenzije, samo da napomenem da, da znam koje je nagrade dobio ovaj pisac za svoja djela, pa čak i za ovu zbirku priča koje većina opasano fletruju sa dosadom , već su se dobro sprijateljile sa apsurdom, suhoparnost  im je često za petama, dok potreba- da -se- knjiga baci u prvi kut zadihano uskače u priče kao uslužna dvorkinja.
Mislim da ovaj autor u moju hižu više ne bu tako lako ušel. 
Darujem sebi slobodu od skrletenja -izraz gosp. Fazlinovića iz Lud, zbunjen , normalan.

Fredrik Backman: Čovjek zvan Ove

Ovo vrhunsko književno osvježenje me izliječilo od loših knjiga kojim sam zaplovila kroz mjesec mačaka i maškara :) Ajme , kako sam zahvalna na ovoj knjizi. Ne iznenađuje činjenica da je knjiga prodana u pola milijuna primjeraka i prevedena na 25 svjetskih jezika. Iako da budem iskrena kod mene ove brojke zapravo i nemaju baš neku ulogu. Radnja knjige smještena je u Švedskoj. To se razaznaje po Saabu kojeg vozi glavni lik, Spominje se Ikea i Volvo. Inače nema baš opisa gradova, više je obrađena psihologija ponašanja ljudi, koliko snažno utječu na nas roditelji kao naši prvi učitelji, prvo modeli koji nam usađuju uvjerenja, norme,vrijednosti i prednosti prihvatljivog , moralnog, ispravnog, očekivanog, ponašanja. Ove je čangrizavi starac, svako jutro ide u ophodnju naseljem , provjerava je li netko parkirao auto na pogrešno i nedozvoljeno mjesto, je li neki auto ostalo duže na parkingu od dozvoljenog, ima li što neobično i drugačije, svađa se i prepire sa svima, susjedima, prodavačima, birokracijom... U početku me priznajem toliko cjepidlačenje poprilično živciralo... Pročitala sam recenzije o ovoj knjizi i na početku čitanja sams e zapitala , što je pobogu tu dirljivo? No , kako se priča razvijala dalje , kockice su se počele slagati i sve je dobilo svoj smisao. Ove je dakle čovjek koji nikad ne odustaje od principa. Ljude ispituje koji auto vozi, vjeruje da bi svi pametni i pošteni ljudi trebali voziti Saab ili eventualno Volvo, a ne neko uvozno sranje od automobila. Ove je jako pošten, moglo bi se čak reći da je lud za ispravnošću, pravednošću i moralom. I očekuje da se svi koji ga okružuju drže ispravnosti, da poštuju zakon i znakove, osobito prometne znakove.Ove je cijeli svoj život šutljiv, marljiv, pošten, moralan i veći dio mladosti usamljen. Ljudi se nisu baš trudili prići tom šutljivom mladiću, nitko se nije trudio sprijateljiti sa njim, a Ovea to nije baš pretjerano mučilo. Majku je izgubio ranom u djetinjstvu, oca kad je već bio adolescent. Otac koji od kojeg je naslijedio moralnu vertikalu i od koga je preuzeo model života , kako i šta znači živjeti, zapravo cijelu percepciju života.Otac je bio šutljiv, marljiv , moralan, i naravno radišan.Osim sina imao je još jednu veliku ljubav. automobile.Sve praktično zannje o automobilima prenio je na sina kojem je u nasljedstvo ostavio svoja čvrsta uvjerenja, principe, staru kuću i Saaba.Ove se toliko poistovjetio sa ocem, da je svaki put kad bi se našao u nekoj dilemi zapitao sebe, što bi otac učinio. Sa 16.godina je počeo raditi na željeznici , preuzevši očev posao. Spretnost u manualnim poslovima kod Ovea je izražena i protegnuta na mnoga područja.Kod nas bi se takav čovjek zvao majstor za sve. Ove se razumije u građevinu , radio je po danu na građevini dok od tamošnjih majstora nije upio svo potrebno znanje, također popravlja kamione, auta, bicikla, ventilacijske otvore, sam  mijenja prozore, preuređuje kuhinju, farba ograde... Uvijek je volio konkretne poslove, opipljive, razumljive, konkretne.Volio je matematiku, upute , gdje se točno znalo kojim redom i na koji način se dolazi do rezultata i cilja. O svemu je unaprijed razmišljao,planirao, istraživao... nije volio isprazne priče kojima nije vidio smisao.

"Možda jednostavno nije bio tako odgojen. Možda muškarci njegove generacije nikad nisu bili dovoljno pripremljeni za svijet u kojem su svi rapsredali što rade, pa čak i akd to nije imalo nikakvog smisla." Backman, F., Čovijek zvan Ove

Sve dok nije sreo nju, prekrasnu djevojku po imenu Sonja. Svi su se pitali šta je to što Sonja vidi u njemu. Djevojka koja pršti od pozitivnosti, društvenosti,prekrasna i uvijek nasmijana kako opstaje u  u vezi sa vječno namrgođenim,ogorčenim, sitničavim, grintavim,osebenjakom i čudakom , Oveom. Čovjekom,koji se uvijek  žali, prigovara i svađa,  što je to što je vidjela u njemu? Sonja je voljela sve što Ove nije razumio, voljela je knjige,imala ih je puno i posvuda ih je nosila sa sobom, pričala je kao navijena i smijala se prskavo, iskreno, zvučno. Uz nju je Ove ponovno upoznao radost života, ponovno je otkrio da život može pokazati i veselo obojano lice i naličje. 

"Ove je razumio stvari koje je mogao vidjeti i dodirnuti, cement i beton.Staklo i čelik. Razumio je prave kuteve i jasne upute za uporabu. Modele za sastavljanje crteža.Stvari koje su se mogle nacrtati na papiru.On je bio čovjek koji je vidio crno ili bijelo.Ona je bila njegova boja.Sve boje koje je on imao" Backman, F., Čovijek zvan Ove"

Ove osim oca i  Sonje ima još jednu veliku ljubav-automobil, preciznije rečeno Saab, kojem ostaje vjeran cijeli život.  Zbog Sonjinog osmjeha , iskrenog, nesputanog, prštavog, koji je bojao njegov svijet u sretne, davno zaboravljene boje, zbog osjećaja koji je budila u njemu,  proveo je  3 mjeseca vozeći se sat i pol , sjedeći pored nje i slušajući njena navijena pričanja,. 

Spavao je 3 h poslje noćne smjene, vozio se sa Sonjom i slušao zvuk njenog smijeha kako pomiče  i topi planine tuge i ogorčenosti, usamljenosti,  u njegovom srcu. Čekao da završe njena predavanja( cjelodnevna) kako bi se družili sat i pol do njegovog radnog mjesta.

"Često je znala rećida svi putevi vode do nečega što je za nas predodređeno."

                                                                                   Backman, F., Čovijek zvan Ove

 Dirljiva je Sonjina vjera u Ovea, u njegove potencijale, kao i beskrajno strpljenje , asertivnost i diplomacija koja joj je bila potrebna za život sa čovjekom koji ispod planine nakupljne ogorčenosti krije zlatno srce. Dirljiva je Oveova borba za suprugu, za njena prava kad je prometna nesreća donijela invaliditet... Dirljivo je kako Ove svakodnevno odlazi na njen grob , iznova svaki dan odgrne snijeg da posadi novo cvijeće i podjeli s njom dogodovštine toga dana, pita je za mišljenje...

 Ljuti ga što on mora započinjati razgovor, inače je uvijek ona pričala i ljuti ga što nema odgovora. Nedostaje mu... Neopisivo, praznina je toliko velika , duboka, smisao života je negdje iskliznuo, on sam je krhotina , olupina i zna da se želi pridružiti svojoj Sonji što prije i zato si pokuša oduzeti život. No, u tome ga uvijek spriječi niz slučajnosti, događaja, ljudi koji mu ne daju mira. Ostavit ću vas da sami otkrijete koji su načini oduzimanja života za Ovea prihvatljivi i koji događaji prate te odluke i načine prelaska na onaj svijet.

Provesti 40 godina sa čovjekom koji ima osobine kao glavni lik iz knjige sigurno je svojevrsno prokletstvo kao i blagoslov. Potrebno je za takvav pothvat sigurno impozantna količina strpljenja, razumijevanje, optimizma i nadasve ljubavi. Knjiga me oduševila, iznenadila, nekako mi je blaga i oštra. Puno toga je istina, o društvu koje nas okružuje, o tome kako su ljudi postali površni. značaj odgoja u našem drušvu je marginaliziran. Ako se pogleda koji su poslovi najplaćeniji, sportaši-nogometaši, manekenke, modeli, menadžeri, poduzetnici, arhitekti, informatičari,stomatolozi, ekonomisti kristalno je jasno kakav poredak ima naše društvo. Svaki je posao važan, ali ako želimo da nam djeca budu obrazovana, da razmišljaju, a ne samo misle, da imaju kritičko razmišljanje, da budu korisni društvu , da budu samosvjesni i samopouzdani , sa razvijenim vještinama , sposobnostima, i sretni u vlastitoj koži , koji znaju vladati svojim emocijama na vlastio zadovoljstvo i  zadovoljstvo svih koji ih okružuju, onda je potrebno krenuti od sebe, obrazovati sebe i odgojiti , dijete je naše ogledalo. Ono modelira ono naše nesvjesno, što mislimo da se ne vidi... Dijete uči na primjeru. Pa dalje o društva koje bi cijenilo odgojno-obrazovni rad  i koji bi dao tom radu i smisao značaj koji zaslužuje.

Mala pariška knjižara

                       

    Prekrasna knjiga koja je izazvala cijelu lepezu osjećaja tijekom čitanja. Priča o ljubavi, onoj posebnoj vrsti, onoj iznimnoj, rijetkoj, posebnoj.Za koju od prvog pogleda smo sigurni da će izazvati velike promjene u našem životu, da će ostaviti neizbrisiv trag i implementirati gomilu spoznaja o nama samima u naš identitet, da će integrirati izrazito visoke kriterije za buduću percepciju značenja ljubavi .

Ona ljubav koja postaje mjerilo za vrijednost života. Ima li takva duboka, snažna ljubav, koja nas otkriva sloj po sloj i ne odustaje dok ne dopre do same naše srži, do naše biti , do ogoljenog bića, rok trajanja? Može li vrijeme učiniti da trag izblijedi , da uspomene ostanu tek nejasna slika nas kakvi smo nekad bili i kakvi bi mogli postati? To su pitanja na koja tek treba pronaći odgovor. 

Nina Georg autorica ove impresivno lijepe, tople, nježne, a opet tako iskrene i snažne priče, osvojila je moju naklonost u potpunosti. Sjajni opisi Pariza, Provanse, naveli su me da sanjam još više.

 Jean Perdu u znak dobre volje i dobrodošlice , novoj susjedi poklanja stol ni ne sluteći da će time pokrenuti onaj mali unturašnji kotač koji je do sada držala kočnica samokontrole i da će introspekcija dobiti novi smjer i sasvim neočekivano razrješenje i smisao.

U ladici od stola je pismo, još uvijek zatvoreno.Pismo staro 20 godina, pismo koje krije razlog rastanka, ali i tajnu koja će šokirati Jeana i navesti ga na kajanje i ishitrene odluke. 

 Jean je vlasnik plutajuće književne ljekarne, samozatajan, izrazito ne društven, osamljen, živi sa knjigama i za knjige. Izrazito je neobična njegova knjižara jer ne prodaje ljudima knjige koje žele nego knjige za koje osjeća da su potrebne kupcima.

:..Katkad sam potpuno sputan, kao da stanujem u nekakvoj nevidljivoj kutiji, zatočen, dok su svi drugi slobodni.Tada mi se i moj glas čini suvišnim. 

Prisutnost knjiga uvijek je doživljavao kao zaštitu.U svojem je brodu pronašao cijeli svijet, sve osjećaje, svako mjesto i sva vremena. Nikad nije morao putovati i bili su mu dovoljni razgovori sa njegovim knjigama.. s vremenom ih je počeo više cijeniti nego ljude.Bile su manje opasne.

 I svaki put uspije u čitanju duša, u čitanju potreba svojih kupaca i preporuci savršene knjige koja će biti prva pomoć , melem na ranu i pokazatelj smjera u kojem treba krenuti. Knjižara je Jeanu utočište za slomljenu dušu, za duha kakav je postao nakon kraha velike ljubavi.

"Knjiga je ujedno i liječnik i lijek. Ona postavlja dijagnozu i daje lijek.Prave romane povezati sa odgovarajućim bolestima, to je način na koji ja prodajem knjige."

 Pismo pokreće Jeana na akciju, čini ono što je trebao prije 20 godina da je imao hrabrosti pročitati pismo.Kreće na put. Mannon njegova ljubljena opisuje u svojim dnevnicima osjećaje za njega i za još jednu ljubav svog života.

"Meni je i dalje potresno doživjeti da ljubav ne  mora obuhvaćati samo jednu osobu da bi bila iskrena"

".... Jean mi pripovijedao knjizi koju je čitao, koju želi pročitati ili za koju želi da ja pročitam.On knjige naziva slobodama.I zavičajima. A one to i jesu.One čuvaju sve dobre riječi koje tako rijetko koristimo.Blagost. Dobrotu. Proturječje. Snošljivost."

"Tango je droga istine, on razotkriva tvoje probleme, tvoje komplekse. Ali i tvoju snagu koji skrivaš od drugih kako ih ne bi povrijedio. Pokazuje nam što dvoje mogu značiti jedno drugom, kako slušaju jedno drugo.Ako jedno želi slušati samo sebe, mrziti će tango."

  Ovo nije ni prva ni posljednja priča o ljubavnom trokutu, no toliko je drugačija od onih na koje smo navikli, toliko je originalnija, kreativnija i izražava nevjerojatnu ljubav prema knjigama da će svim knjigoljupcima ovo biti knjiga za pamćenje.I za kraj još samo jedan citat :

Ja sam sol na tvojim utrnulim usnama, ja sam miris, bit svakog jela...ja sam rumeno jutro i razgovorljiv zalazak sunca.Ja sam otok od kojeg more bježi. Ja sam ono što ti misliš i to me polako oslobađa.Ja sam dobra granica tvoje samoće.

Idi , postavi stražara- Harper Lee

Iako je ovaj naslov za nas nastavak " Ubiti pticu rugalicu" zapravo je obrnuto po redoslijedu pisanja. Autorica je klasik " Ubiti pticu rugalicu napisala skoro 10 godina nakon " Idi postavi stražara" . Iskreno sam se iznenadila kad sam pročitala ovaj podatak. Nije poznato zašto je autorica toliko dugo(55 g.) čekala da objavi i ovaj  dio. 

No, u svakom slučaju sretna sam što je objavljen. Odličan je nastavak koji nam daje uvid u život odrasle Jean Louise koja sad živi u New Yorku.

Mene je Harper Lee oduševila svojom prvom knjigom, koja je postigla ogroman uspjeh, ovjenčana najvažnijim priznanjima i nagradama.

Pratimo priču odrasle Jean Louise , njen duži posjet Atticusu ( ocu) i teti Alexandri, a tu je i Henry Clinton, prijatelj iz djetinjstva.

Atticus ima 72 godine, muči ga artritis, ali i dalje radi. Jean Louise nije postala dama, ne voli haljine, ne voli prenemaganja , isprazne priče koje zadovoljavaju formu čajanki i popodnevnog druženja za Scout (kako je zove otac u posebnim prilikama,) su najobičniji gubitci vremena. Ne uklapa se u okvire očekivanja i uvjerenja kako se mlada dama treba ponašati i izgledati.To izluđuje tetu Alexandru koja nema dlake na jeziku pa otvoreno prigovara svojoj nećakinji , smatrajući da se Jean Louis ne ponaša u skladu sa svojim uglednim podrijetlom.

Teta lako je nekome reći što da radi.Ali vrlo ga je teško natjerati da to učini.To je razlog većine nevolja na svijetu.

 Toliko toga se promijenilo u Maycombu od njenog zadnjeg posjeta.Crnci su dobili svoja prava, ljudska, građanska... Sve je veći jaz između bijelaca i crnaca koji se bore za dostojanstvo, za integritet, obrazovanje, poštovanje... Jean Louis suočava se sa promjenama, sazrijeva kroz određene spoznaje.. Otac koji je bio idol kroz cijeli njen život razočarati će je svojim stajalištima koja se po prvi put razlikuju od njenih. Veza sa prijateljem iz djetinjstva ( Henry Clinton ) je na tankom ledu zbog određenih stajališta koja Henry i Atticus dijele. 

Trebam stražara da mi kaže što je to što netko kaže,  a što je to što  netko misli. Da povuče sredinu i kaže ovdje je ova pravda, a ondje je ona pravda i da mi pomogne shvatiti razliku.

i još jedan sjajan citat.

Naučila sam da nikad ne iskorištavam nikoga tko je imao manje sreće od mene, bilo da se tiče pameti, bogatstva, ili društvenog položaja, dakle nikoga, a ne samo crnce. Stavljeno mi je na znanje da bi suprotno bilo izvrgnuto preziru.

Ovaj dugo očekivanji nastavak "Ubiti pticu ragilicu" ispunio je većinu  očekivanja, barem što se tiče moje skromne perspektive, ali nije mi ostavio tako dubok utisak , nije mi ostavio trag, niti onaj osjećaj ljepote kad se otkrije nešto jedinstveno u knjizi.

Mislim da svi imamo svog stražara koji nas jasno upoznaje sa razlikom između autentičnog i lažnog, između dobra i zla. Naša savjest, samo je trebam osluhnuti i pustiti da nas vodi. 

Ako niste ništa čitali od Harper Lee, preporučujem prvo čitanje " Ubiti pticu rugalicu" pa onda ovaj nastavak.

Kamo je otišla -Gayle Forman

Ovu knjigu imam već puna 2 mjeseca i nekako sam je ostavila na čekanju... Iako mi se prvi dio "Ako ostanem" jako svidio, ostavio malo dublji trag i čekala sam nastavak prvog dijela, knjiga je sa razlogom ostavljena na čekanje.Gubitak voljenih izazovna je tema za većinu spisatelja, jasno je zašto. Pravi je rudnik kreativnih ideja koje se lako razviju u javnosti zanimljivu temu. Magnetski nas privlači. Tema smrti u društvu u kojem živim je tabu.To nije tema o kojoj se razglaba sa prijateljicom  na redovnoj kavi, niti se spomene onako usput na obiteljskom druženju... 

Kvaka kod ovakvih tema je balans , koji je od iznimnog značaja, tanka je granica između opisa eksplicitnog, brutalno iskrenog opisa bola i patnje i patetičnosti, klišeja...  Gayle je uspjela postići svojevrsnu ravnotežu i napisala je sjajan nastavak prvog dijela knjige.

 Gubitak voljenih članova obitelji , bez obzira je li riječ o jednom gubitku ili više njih , teško je preživjeti. To znaju svi koji su na vlastitoj koži osjetili tu razornu bol i prazninu , prazninu tako duboku da se lako utope snovi, nade, uspjesi, pa čak i identitet. Odjednom čovjek više ne zna tko je , ne zna gdje pripada jer se dotašnji svijet koji je poznavao promijenio iz temelja... Teško je pronaći snagu koja je potrebna za ponovno građenja sada već drugačijeg svijeta, još teže je dati smislenost tom novo izgrađenom svijetu. Iskreno vjerujem da je svima nama ne samo cilj, nego i svrha života, voljeti i biti voljen, istovremeno i obostrano. Ljubav istinska, duboka, trajna, ispunjena radošću, poštovanjem,povjerenjem i razumijevanjem...Ta ljubav nas tjera da idemo dalje, da idemo naprijed.. Pa čak i kad poželimo prestati odolijevati toj zamamnoj misli o kretanju lakšom linijom otpora, kad pomislimo da bi lakše i jednostavnije  bilo samo  se prepustiti, samo zaroniti u bezdan praznine i pustiti da nas ovije , da nas prekrije, da nas proguta... Samo ljubav nas može održati na površini , izvlačiti nas sa opasnih dubina, biti nam tračak svjetla tamo gdje se čini da je tama oduvijek i zauvijek.  

Dakle , Mia se oporavila nakon nesreće u kojoj je izgubila cijelu obitelj. Ostali su uz nju samo baka , djed i dečko , ljubav njenog života, Adam. Upisala se na Julliard kao posebna nada, stipendistica darovitih glazbenika. Sviranje Violončela ubrzalo je njen oporavak. Glazba joj postaje jedina radost i sve što je ostalo od starog života. Neko vrijeme Adam i Mia uspiju održavati vezu na daljinu.Dobro im je išlo sve dok Mia nije naglo , bez objašnjenja , prekinula. Jednostavno se prestala javljati. Priču pratimo iz Adamove perspektive. Pune tri godine Adam pokušava posložiti život bez Mie.

Na svakom koncertu je gledao u gomilu i samo jedan lik iščekivao, sve glasove osluškivao , samo jedan trebao, samo jedan glas značio bi više nego tisuće i tisuće obožavatelja...Tražio je Miu.

"Ponovno obaram pogled i kad to uradim , vidim njene oči, ne kao ranije, iza svakog ugla, iza vlastitih spuštenih vjeđa, na početku svakog dana. Ne kao što sam ih zamišljao u očima svake djevojke s kojom sam bio."

"Njen glas me uznemirje. Ali me nekako i smiruje.Dižem pogled.To je Mia rumenog lica, nasmiješena. "

 Na površini izgleda uspješno. Oživio je svoj stari band, Shooting Star planetarno je popularan. Adam je autor svih pjesama, a album "Kolateralna žrtva " prodan je u 5 milijuna primjeraka. Novac, slava, obožavateljice, pune dvorane, paparazzi koji ga prepoznaju na svakom koraku, intervjui, turneja po različitim dijelovima svijeta, sve je to dio Adamovog svijeta. Zgodan, bogat, uspješan, popularan, u vezi sa poznatom glumicom, samo nije sretan...Nešto fali, neki dio duše da se Adam trgne iz svojih napdaja panike, iz samonametnute izolacije, iz odvojenosti od članova banda... Nakon 3 godine sreće ponovno Miu. Je li Mia krenula dalje? Jeli njen uspjeh samo površina ledenog brijega ili je istinski sretna? Koje je njeno objašnjenje prekida? Ako ništa, Adam zaslužuje objašnjenje, razloge, opravdanje...Hoće li to biti dovoljno da ponovno izgrade zajednički svijet?Ostavit ću da sami saznate. Knjiga je svakako za preporuku.

Svi koji su smrti na neki način pogledali u oči jer je odnijela sa sobom voljeno biće, jednog ili više članova obitelji i sami znaju kakvu borbu za određivanjem smisla i smjera svog života kao i na reizgradnji svog identiteta donosi svako buđenje,svaki dan za sebe je borba, ona vrsta borbe oku nevidljiva,smještena duboko u kreativne ideje, umjetnosti , u svijest do koje se dolazi isključivo praćenjem taktova duše.

Posljednja kap iliti Sladoled djevojke

Posljednja kap /Sladoled djevojke

Može li jedna greška biti tako kobna da se cijeli život promjeni?

Volim čitati knjige spisateljice Dorothy Koomson, njenu zaigranost , maštu, originalnost, vješte zaplete i preokrete kad ih najmanje očekujem. Volim ta njena iznenađenja i hrabrost  da zaroni duboko u teme koje ne ostavljaju prostora ravnodušnosti, evociraju kao wake up call, tražeći mišljenje, prosuđivanje, vjerujem često i osuđivanje... Volim njen stil pisanja i tu divnu opservaciju, sklonost detaljima , promišljenost na kojoj gradi svijet svojih likova za koje se lako vezati, navijati za njih, suosjećati... 

Koliko zapravo suosjećamo sa osobama koje su žrtve nasilja? Koliko znamo i koliko uistinu možemo znati da bi bili sposobni suosjećati i pomoći? Šta je to što izdvaja osobe koje nekim pogrešnim odlukama ulete u vrtlog iluzija o ljubavi i završe kao žrtve? Iako je uvriježeno mišljenje da su djeca koja odrastaju u destruktivnim obiteljima lake mete manipulatorima koji ih korak po korak uvedu u brutalni svijet poniženja, krivnje i osjećaja manje vrijednosti, zapravo nema pravila... Jedino što je zajedničko svim žrtvama je nedostatak empatije prema sebi, nedostatak samopuzdanje, nedovoljno razvijena samosvijest i naravno autsajedri , osobe sklone samoći , koje nisu okružene prijateljima i nisu društvene...

Serena  Goering , naizgled sretna žena, udana za liječnika opće prakse Evana koji je gleda sa ljubavlju i nakon 15 godina braka. Ima dvoje djece ,  petnaestogodišnju Verity i osmogodišnjeg Conrada. Jedan članak u novinama pokrenut će lavinu događaja i vratiti Serenu tamo gdje najmanje želi biti u bolnu, sramotnu, tešku prošlost, od koje bježi već 20 godina... Evan je tolerantan, čak razumije njenu sumanutu potrebu skrivanja noževa i svih oštrih predmeta svaku večer, na genijalna mjesta , toliko genijalna da napadaču nikad ne bi palo na pamet pogledati tamo, nažalost ni sama Sez često ne zna koja su to mjesta... A, noževi se doista nađu na najrazličitijim mjestima, zadnji put su bili u Evanovoj torbi za teretanu... 

Mogli su me uhapsiti zbog nošenja višestrukog opasnog oružja, Sez! , A, što da ja kažem?Da imam ludu ženu koja krije noževe , a onda zaboravlja  gdje ih je ostavila?

Članak koji je uzburkao Serenin mir , ima samo jednu poveznicu sa njenom prošlošću, Poppy! Sez smatra da je Poppy ubila Marcusa , omiljenog profesora Povijesti, njihovog zajedniškog ljubavnika.

Poppy Carlyle dolazi kući nakon 20 godina provedenih u zatvoru, za zločin koji nije priznala , za koji se nije pokajala, koji nije ni počinila. Obeshrabrena, promijenjena, nesigurna, duše koja je "odrvenila" jer je to u zatvoru jedina zaštita i mogućnost preživljavanja...Vraća se u roditeljsku kuću, dočekuje je očeva tišina i majčina hladnoća... Nema prijatelja, nema perspektive ni nade da će se sad moći prilagoditi životu  kakav je očekuje..

"Sada, danas znam da je nebo nepregledno i ispolinsko i mogla bi se u njemu utopiti.Zaboravila sam koliko je svijet velik,I koliko je nebo plavo.I koliko je dan bijel."

Sve se promijenilo, sve je drugačije, ona je sada druga osoba, onu naivnu , traumatiziranu mlađu verziju Poppy , zakopala je u beskrajne dubine podsvijesti.

Ima jedan cilj, pronaći Serenu Goering, da je konačno navede pa makar i na silu na priznanje ubojstva za koji je Poppy odležala , za koji je platila životom, godinama mladosti koje su otišle u nepovrat... I da konačno dokaže svojim roditeljima da nije ubojica, da makne krivnju i zločin kao poveznicu sa svojim imenom.

Marcus Halnsly , mlad, zgodan, šarmantan i inteligentan profesor Povijesti, nađen je u svojoj kući, sa više ubodnih rana, od kojih je jedna smrtonosna, ravno u srce. Zapravo je daleko od jadne žrtve, manipulator , zlostavljač, posesivan i kontrol freak , brutalan u smišljanju nemilosrdnih kazni za najmanje prijestupe svojih mladih ljubavnica.. Odabrao je dvije najnovije žrtve, Nakon tri godine veze ispunjene nasiljem, psihičkim i fizičkim, plakanjem i moljenjem za oprost, kraćim mirnijim razdobljima, pa sve iz početka... Lijep samo površinski, vrhunski manipulator koji ima smišljenu strategiju za svaki korak, očekuje apsolutnu poslušnost svojih djevojaka, i koristi apsolutnu moć nad njima navodeći ih na smanjenje samopouzdanja, prikazujući ih kao bezvrijedne osobe koje zaslužuju kažnjavanje. 

"Kad sam s tobom , čini mi se da sve mogu."

"Ti svemu ulijevaš vrijednost."

"Poppy mila, prema meni moraš biti iskrena.Mislim da je dražesno što se nisi nikad dosad poljubila.Više ne uspijevam da dobijem mnogo  posebnih "prvih"

"Serenina iskustva sa Marcusom su kao ružnije ogledalo  mojih iskustava, budućnost  ka kojom sam i ja srljala... Da sam ostala s njim još trunku duže, možda bih i ja mislila da nemam drugog izbora nego da ga ubijem."

  Autorica , psihologinja i novinarka po struci , savršeno vlada psihološkim obradama likova, eksplicitno opisujući stanje uma žrtava, kao i manipulaciju privlačnog profesora. Do samog kraja drži u neizvjesnosti koja je djevojka usmrtila krvnika. Ispričano iz dvije perspektive, Serenina i Poppyina strana priče i doživljaja. Ogoljena priča o iluziji ljubavi ,o nesigurnosti, o nemilosrdnom iskorištavanju povlaštenog položaja...Toliko dobro napisana da drži pažnju do samog kraja. Čita se bez ispuštanja knjige iz ruku. O žrtvama nasilja se ne priča, ne piše, barem ne u dovoljnoj mjeri, osim kad dođe do kranjeg rezultata višegodišnjeg maltretiranja, do smrti.Jedina preventiva je promjena mišljenja i uvjerenja okoline da je žrtva "sama sebi kriva" i da je "dobila što je tražila, zaslužila..." Istina je zaprvo mnogo slojevitija nego što možemo i zamisliti, Stoga , počnimo od sebe, više empatije, manje osuđivanja žrtvi i već smo napravili mali korak za bolju budućnost.

recenzije u siječnju

Konačno, ovu godinu počinjem suočavanjem sa svojim snovima, željama i strahovima u vidu prvih koraka koji će me odvesti u željenim smjerovima. Tako je nastao ovaj blog :) 

Prva knjiga o kojoj pišem svoje doživljaje, svojevrstan kritički osvrt , nosi odličan naslov koji me odmah privukao. Inače knjige biram slijedeći svoj unutrašnji glas , intuiciju, jednostavno dopustim naslovu, naslovnici, kratkom sadržaju sa korica da me zaintrigira. 

Dakle , riječ je o knjizi zvučnog naziva , Opraštam ti , Da, da, znam da ima i inovativnijih naslova. Oproštaj, uvijek aktualna tema. U jednoj situaciji , prije dosta godina ( ok ovo podsjeća na bajku, nekada davno bio jedan čovjek... ) iz divnih razloga prijateljica mi je poslala poruku:

Opraštanje je dvaput blagoslovljeno jer dvaput usrećuje, osobu koja oprašta i osobu kojoj je oprošteno,

Urezala mi se u sjećanje ova poruka, dirnula me duboko i ovaj prozaični naslov knjige me podsjetio na nju.Zanimalo me o kakvom je oprostu riječ, tko treba kome i zašto oprostiti. 

Autor Kevin Alan Milne vješto nas vodi kroz svoj svijet ljubavi, povjerenja, sreće, odricanja i opraštanja.

 Ithan, Amerikanac sa Bečkom adresom,student postiplomskog studija na Sveučilištu glazbe i dramskih umjetnosti u Beču, odrasta uz djeda psihoterapeuta, koji igra sve najvažnije uloge u Ithanovom životu.Osim novca za studij, Ithan dobiva od djeda Bryta gitaru Karla , instrument za kojim Ithan žudi od djetinjstva. Za gitaru Karla djed je osobito vezan i na sva pitanja o razlogu važnosti te gitare koja nosi neobično ime, djed ima samo jedan odgovor:

Staroj gitari Karlu dugujem život, i čuvat ću ga sve dok me dirigent svemira ne pozove da sviram na njegovim nebeskim simfonijama

 Nakon što potroši sav novac na obilaske Bečkih muzeja, odlaske u Operu, kazalište  i obilaske svih Bečkih znamenitosti, nema izbora, skuplja hrabrost i zove djeda, traži novac i tad počinje Ithanov preokret i sasvim druga dimenzija života, zrelost. Djed odbija dati novac, osim ako se Ithan želi vratiti doma u San Francisko, umjesto novca daje savjet. Inteligentni djed predlaže sviranje gitare Karla na Bečkim ulicama kao način zarade. Time daje priliku Ithanu da se osamostali, da razvije neovisnost i postupi zrelo.

 Poticanje i razvijanje samostalnosti kao sposobnosti snalaženja u svim životnim situacijama,uz ljubav prema čitanju knjiga na vrhu je prioriteta u cijelom odgoju, ako se želi odgajati ličnost koja zna kritički razmišljati i cijeniti vlastitu vrijednost. 

Utjecaj djeda na Ithanov život proteže se kroz knjigu u svim ključnim trenutcima.Tako sve započinje, sviranje gitare Karla  koje dovodi   Ithana ne samo do samostalnog zarađivanja novca nego i  do upoznavanja sa Anom, Amerikankom na proputovanju, ljubavlju svog života. Priča prati život dvoje ljudi koji imaju neobične navike i velike snove. Ithan želi pisati glazbu, Ana želi pisati i ilustrirati knjige za djecu.Nailaze na različite poteškoće, no zaista su sretni dugo godina samo zato što su skupa, što imaju jedno drugo. Niz događaja poremetiti će i zaljuljati brod ljubavi usidren u mirnoj luci, izlažući ga nemilosrdno snažnim olujama.  Kada snovi postanu samo blijede uspomene , a stvarnost pokaže svoje kandže u obliku trke za novcem, radom posla koji isisava sve više vremena, volje i života iz Ithana, pa nema vremena za sviranje, za druženje sa obitelji, a Ana više ne piše ljubavna pisma u ružičastim kovertama zakačenim za žice gitare, jer Ithan više nema vremena svirati za nju. Kreće početak kraja braka ili početak buđenja iz žrvnja posla koji nudi financije , a uzima sve ostale vrijednosti, dragocjeno vrijeme za vikende sa obitelji, za izlete, putovanja ili za jednostavne stvari kao ispijanje vina i razgovor na terasi dok sunce zalazi...Anina prometna nesreća budi spoznaje o pogreškama , Ithan shvaća gdje je pogriješio , no pitanje je hoće li imati priliku zamoliti Anu za oproštaj, ako dobije priliku pitanje je ima li njihova ljubav dovoljno jake temelje za ponovnu izgradnju braka. Anina prometna nesreća mijenja Ithana toliko da se uopće ne brine za kćerku, depresija mijenja inače brižnog oca u  bezvoljnog čovjeka bez nade i motivacije za krenuti dalje...Tada djed otkriva podrijetlo i važnost gitare Karla i time potiče Ithana da opiše svoju i Aninu ljubav, njihovu priču i korak po korak krene u susret čovjeku kakav je prije bio samo je sad snažniji... Dirnulo me i iznenadilo podrijetlo,važnost i neobične okolnosti gitare Karla. Kao i ljudska dobrota, sposobnost opraštanja u izrazito bolnim situacijama kao i moć oproštaja. Kraj nije baš najsretnije odrađen, očekivala sam nešto sasvim drugačije... No sve u svemu, knjiga je svakako za preporuku.